ZELENU GRANU S TUGOM ZRELOG VOĆA

tekst i foto: Sandra Marelja Muić
Eno ih, počele su se žutiti …i to onako, svojski.. ko’ iz inata, baš danas.

Koliko god sam obilazila oko njih, razmicala grane, virila s ceste, propinjala se na prste, sve su još bile zelene i nisu bile za branje.

Grane vise do poda, savijaju se od težine, pas buba glavom u njih, ali za jesti još nisu.

U biti, onako prave, sa sladorom koji zadrži svaka jutarnja rosa i tvrdom narančastom korom, tek i budu zrele za nekih dvadesetak dana.

Kako je ova cijela godina donijela više vode, a manje svega ostaloga, tako su si i mandarine uzele malo više vremena.

Ali i ova godina neće biti kao druge, nema jesenjske rutine slanja mandarina Emilu u Brod i njegovog redovnog oduševljenja.  Jesu li mandarine zakasnile ili je život požurio i pretekao me, ne želim ni znati.  Znam samo da će ovaj put taj naš mali običaj izostati, a ostati će mi zelena grana s tugom žuta voća.

Izostati će još mnogo toga što pamtim odkada su me Emil i Sonja primili na portal; naša brojna korespondencija, nevjerovatna poticajnost i dobronamjernost pri svakoj objavi, radost svakom doprinosu, oduševljenje različitošću.

Izostati će moji i Emilovi vedri telefonati od kojih je čovjeku uvijek ostalo da se namiri i za slijedeći dan i za onaj dan poslije. Nikada nam tema nije nedostajalo, radilo se o političarima, psima ( da se psi ne uvrijede što su u istom nizu), receptima, dijaspori, knjigama, glazbi.

Kaže meni tako Emil kako mu je žao što nije mogao na Pepperse na Hipodromu jer je bio bolestan, a ja se mislim, pa gdje ćeš ti tamo, otpuhali bi te oni silni decibeli, jedva sam se i ja držala negdje na rubu. Ili …kaže Emil nakon jedne od terapija lani: –Toliko mi je dosadno da Krležu čitam, onda znaš koliko je sati.

E, jesi mi ga ti neki gastarbajter sa Peppersima i Krležom, nikako mi u tu šablonu nisi spadao. Umjesto da daviš sa arbajtsamtom i krankenkasom, ti mi divaniš o glazbi i književnosti.

Neizmjerno je puno što su mi ovo dvoje altruista sa portala omogućili, neizmjerno je koliko su me uvijek tjerali naprijed i otvorili mi jedan posve novi svijet, obogatili život privatno i poslovno, donijeli Marjana, Marijanu, Nikolu, Mirelu i sve druge vrsne i vrle ljude.

Uživala sam radeći s Emilom, bilo za kolumne, putopise, prijevode – u svemu me tjerao naprijed, čak me i fotografijom zarazio.  Njegove fotografije magle su mi bile najdraže; gdje ćeš veće ljepote od tog brisanog prostora bez riječi, gdje se dobro i loše samo naziru. Takav je bio i on, bez ekstremnog naglašavanja pri razgovoru, sačuvaj bože da bi ono loše što mu se dešavalo naglasio ili  istaknuo, najradije prešutio i prešao na neku drugu temu.

Daj, draga Sandra prevedi nam o onim zaljubljenim rodama iz Slavonije, adje’ daj jednu tvoju brzopoteznu kolumnu, daj koju fotku.  Pri tome sam ja samo dobila priliku učiti od najboljih, pratiti one vrsne putopise njegove bez kiča i neukusa, čitati o tome kako je – uvijek gladan-  bio i kako je bilo odrastati i hraniti se vlastitom ironijom ,…prepoznati vrsno novinarstvo, da novinar urgira, a ne reagira i da se Hrvatsku može beskrajno voljeti bez da si to čovjek napiše na čelu.

Uvijek sam mislila kako ćemo se jednom svi okupiti i smijati do jutra, izmiješani tako sa svih strana, a opet spojeni, kao da ste nas svijećom tražili. Možda to i budemo jednom, ali bez tebe, a ti ćeš nam namigivati odozgor i gledati tko je dohvatio veći komad ispod peke, a tko se drži samo krumpira.

Lijepo je imati s kim brusiti mozak, rekao mi  jednom moj frend Nikola Šimić Tonin, i to mogu ovdje samo ponoviti. Nismo se stigli ni oprostiti, ali ja mislim da se Emil ne bi ni htio opraštati, nego samo staviti oproštaj na – stand by-  i reći adje, daj, možeš.

Bolje biti nego imati, tko god da je napisao neki dan, nije mogao bolje doprinijeti njegovoj osobi.

Čitamo se, dragi.

I vidimo se.

I hvala ti, ono najiskrenije.