Sonet u akrostihu
Roko Dobra
Eno lišće redom pada,
još se neki jedva drže;
sunce trči put zapada –
oluj da ne može brže.
Njedra su mi puna straha,
a ruke mi jedra nisu;
čujem jauk svoga praha – <
epitaf na Božjem visu.
Kako li ćeš nakon mene,
ako mora malo bude,
mučit će Te uspomene –
ma, čim vali Te probude?
Oprostit ćeš dušom žene –
ruj si koji snaži ljude
eno – i list da ne svene!
(Zadar, 22. listopada 2014.)
Dragi Ivane, prijatelju i pjesniče unikatni, ne znam, vidiš li, jesi li, ali trebao bi mi zamjeriti što ti sve do dana današnjega nisam dospio ni riječi napisati, a, onda, i zahvaliti se na ovom tvom znalačko-stručnom i krajnje afirmativnom osvrtu. Međutim, slučaj je htio da si ovu sublimaciju od osvrta napisao 28. listopada 2014. – na sami dan moga rođendana, dakle, na dan kada je osjećaj postojanja umnogome i dublji, i znakovitiji, a što si ti i nazreo u versima ovog mi soneta, napisavši, pored ostalog, i ovo: „Ne samo pj. slikama, pjesnik govori u svojoj pjesmi cijelim bićem,… Read more »
EJ, SONJA, ČEKAM MORE! Otkriva akrostih. U teškoj, prestravljenoj, predsmrtnoj stvarnosti (a svi smo, ma koliko bili mladi ili stari, u istoj nepoznatoj sudbini) čovjek progovara kao list (lišće), koji pada kao i sunce “u oluju da ne može brže.” Nemoć. Strah. Pjesniku je more sve: oslonac duševni, utjeha, snaga, dignitet, neizbrisivost vlastitog pjesničkog postojanja, veza s prošlošću, sadašnjošću, budućnošću i snom u Bogu, sraslost s vječnošću. More je u ovom sonetu i kolijevka života, u kojoj cvjeta ne samo ljubav nego i brižnost prema ženi bez koje življenje nema ni smisla ni traga da si živio. Zapravo, “božanska žena”,… Read more »
Ali, ipak ste tu, u akostihu, vrla i draga urednice Sonja!Svaka Vam čast i hvala na postavljenu mi ovom sonetu!