Mala zemlja velikih ljepota …2.dio/ Zapis s putovanja u Crnu Goru
tekst i foto: Marija Kukić
Budva/ Jutro nije bilo baš obećavajuće i nije dalo naslutiti kakav će nas dan dočekati.
Jutarnja izmaglica, oblaci na nebu i ne baš visoke temperature …i lagana šetnjica gradom i pješčanom plažom. Palme, i ponovno palme …
Grad je prelijep, uredan, čist, posebice njegov stari dio.
U ranim prijepodnevnim satima dočekalo nas je sunce. Kao da nam je i ono poželjelo dobrodošlicu i donijelo ugodan dan za nastavak upoznavanja još jednog kutka Crne Gore.
Krećemo prema Skadarskom jezeru. O, kako sam uzbuđena! Prisjetih se epske pjesme iz dana moje mladosti „Zidanje Skadra“. Pitala sam se: „Koliko je istine u njenim stihovima?
Svega nekoliko kilometara od Budve vidikovac je, odakle se kao na dlanu pruža nezaboravan pogled na otočić Sveti Stefan. Kakva divota!
Načinili smo nekoliko fotki i krenuli dalje. Vijugavom cestom vozili smo se najprije uz more, zatim između planina, kroz mini udoline zasađene trsovima vinove loze …
I prozvaše taj kraj vinorodnim. A da samo vide koliko je trsova i trsova loze posađeno u mom zavičaju!
Planine su fascinantne. Oblaci, magla, što li već …kao da se rađaju na njima. Ne može se razlučiti gdje počinje nebo, gdje završava planina. Koliko suprotnosti u samom jednom krajoliku! Jedna planina bogata je biljnim pokrovom, ona do nje gola je, kamenita, stjenovita. I tako cijelim putem.
Na svakom kutku uočljivi su putokazi koji upućuju putnike na blizinu manastira. A njih je uistinu mnogo. I svi natpisi pisani su latiničnim pismom.
Konačno, evo nas! Krećemo se paralelno s prugom Beograd – Bar. Još samo malo! I stižemo u Virpazar. Tu ćemo se ukrcati na brodicu koja će nas voziti Skadarskim jezerom, tu ćemo ručati, a zatim …još malo zabave.
Vožnja je trajala više od tri sata. Naš vrsni pratitelj Vladimir dao nam je informacije koje je vrijedilo čuti. I zapamtiti.
Skadarsko jezero je, dakle, Nacionalni park. Zauzima površinu od 369,7 četvornih kilometara, najveća dubina mu je kod mjesta Raduši i iznosi 90 metara. 2/3 jezera pripada Crnoj Gori, a ostatak Albaniji. Na drugoj strani jezera nazirala su se u daljini albanska sela Tuzi i Božaj.
Vozeći se jezerom, upoznali smo mnogi biljni i životinjski svijet. Jezero je jedan od najpoznatijih biotopa ovoga područja. Bilo je tu mnoštvo divljih pataka, kormorana, pelikana, kojima je to jedino stanište na jugu Europe, a endemske ribe ukljeve žive još jedino u Bajkalskom jezeru.
Usred jezera nalazi se utvrda Grmožur u koju su u prošlosti zatvarane žene koje su se ogriješile o Kuran. U 19. Stoljeću knez Nikola u nju je zatvarao svoje političke protivnike. Danas je tamo bilo samo nekoliko lokalnih ribiča, naravno, oni moraju imati posebne dozvole za ribolov.
Uz obalu se stisnulo i najstarije ribarsko naselje, a na drugoj strani jezera ugledali smo tvrđavu Lesendro koja je služila Austrougarskoj za obranu od neprijatelja.
Provezli smo se ispod mosta koji je građen na nasipu i preko kojega prolaze cesta i pruga. Tu se brodić usidrio. Temperatura vode iznosila je 19 stupnjeva. Oni najhrabriji, a bilo je i takvih, skakali su s palube u jezero i kupali se.
Nebo, planine, jezero sljubili su se u jednu cjelinu i teško je bilo odrediti im granice. Voda kristalno čista i bistra, nebo biserno plavo, planine istinski crne od biljnog carstva ili srebrne od sunca i stijenja. Sve to čovjeka ostavi bez daha. Nije ni čudo što sam ovim tekstovima dala naslov „Mala zemlja velikih ljepota“.
Nakon vožnje jezerom i uživanja u ljepotama krajolika, dobro je došao odmor uz ukusan ručak i tekuću okrjepu (po izboru i do mile volje). Ni glazbe nije nedostajalo. Za nju se pobrinuo naš pratitelj Vlado svirajući na gitari.
Veseli, raspjevani, zadovoljni, siti, napiti …oduševljeni viđenim, krenuli smo prema svom privremenom gnijezdu u Budvi.
Bilo je već predvečerje. Približavajući se moru, gledala sam zlatnožutu kuglu na nebu – Sunce.
Željela sam ovjekovječiti trenutak njegovog zalaska. Igrala sam se s njim lovice. Svaki puta kada bih ga „ulovila“, skrile su ga planine između kojih je vijugavom cestom vozio autobus.
I baš kad sam ga konačno stigla, ono je tihim koracima utonulo u smiraj i iza sebe ostavilo žutocrveni trag na morskoj pučini.
Evo nas opet u Budvi! Večera, svirka, pjesma …A sutra ?
Sutra je novi dan koji će nam otkriti nove neotkrivene prirodne, kulturne i povijesne ljepote.
Jedva čekamo TO SUTRA!
Svaka zemlja ima svojih ljepota, samo ih treba
otkriti. Nisam imao priliku ući dublje u Crnu Goru
osim bokokotorskog zaljeva, ali po ovom lijepom
opisu, valjalo bi to vidjeti.
Zaista smo bili okruženi bogatstvom koje nam je priroda podarila. Kao što ste to uspijeli tako lijepo sročiti, mogli smo uživati u milovanju sunčevih zraka i dodiru vjetra dok smo promatrali tu ljepotu oko nas.