piše: Ljubica Benović
Kada je Nikša Eterović izrazio ideju o nazivu i projektu Podneblje pjesničkih muza za poetsku kulturnu baštinu u području između rijeka Neretve i Cetine, ta mi je ideja bila prihvatljiva. Te kada je izrazio cilj – prevođenje poezije, bila mi je logična.
Prostor poezije je prostor jezika. Hrvatska poezija se stjecajem okolnosti obilato služi različitim jezičnim mogućnostima, primjerice, izražava se na tri jezika (latinski, hrvatski i talijanski) i tri pisma.
Hrvatska pisana kultura datira još iz razdoblja ranoga srednjega vijeka, a nastaje u obliku kamenih natpisa, grafita, rukopisa i tiskanih knjiga. Danas se neki od tih tekstova, glagoljski, nalaze u više od 60 biblioteka diljem svijeta, a jedna je od njih Staatsbibliothek u Berlinu.
Dakako da su nekoć okolnosti koje ne bismo sami sebi poželjeli dovele i do jedne i druge činjenice, višejezičnosti i dislociranosti kulturne baštine, no posljedice su nam i pomagale, književnost na drugim jezicima pokrenula je procese unutar domicilne književnosti. Prevođenjem naše poezije danas, predstavljamo se drugim kulturnim zajednicama, ali i njima nudimo svoju posebnost. Poezija jest naša posebnost, ali će postati i kulturna vrijednost tek kada se kao zajednica svjesno odlučimo za to.
Osim na tri pisma, latinici, ćirilici i glagoljici, poezija je nastajala i nepisano. Tako je nedavno na popis UNESC-ove nematerijalne kulturne baštine uvrštena ganga. To se dogodilo kao rezultat pažljivog zauzimanja skupine etnomuzikologa i drugih kulturnih radnika. Ganga je način pjevanja i poezija u distihu upravo s područja Podneblja pjesničkih muza.
Oj livado bil’ se orat’ dala
Di je mala suze prolivala
Iako se od ranih razdoblja hrvatska književnost određuje i teritorijalno pa imamo dubrovačke petrarkističke pjesnike, dubrovačke barokne pjesnike, hvarski književni krug, književni krug Splita, zadarski književni krug i drugo, prostor od Neretve do Cetine nije uobičajeno tako određivati, pa ipak je jasno kako je na tom prostoru puno zastupljenija riječ nego drugi umjetnički izrazi. Ako bi se tražila neka sličnost, Podravina je postala plodno tlo za slikare naive.
Ima već dosta vremena kada sam sudjelovala na večeri poezije u Imotskom koja je započela oko ponoći pod zvjezdanim nebom na kuli Topani u organizaciji kulturne manifestacije Imotska sila, izgledalo je to ovako, prvo je čitao pjesme, na primjer Petar Gudelj, potom Ivo Šućur pa onda Ante Ujević, Mate Ujević, Jozo Ujević, potom 20 X Ujević. Iako je potpuno jasno da je Ujević jedan.
Možda se nikada ni neće znati zašto, ali u tom prostoru koji se dobrim dijelom vidi sa Topane, kule s koje je nekoć top, kao rezultat dogovora na Požarevačkom miru 1718., odredio granicu, dokle je top mogao dobaciti, dotle je vladala Venecija, a dalje je turska uprava, voli se pisati i čitati pjesme. Top je bio mletački. Našao se je na krivom mjestu. A ispod tih kugla odvijao se je dobrosusjedski i umjetnički život svih koji su na njemu živjeli. Neki od pisaca tih pjesama su jednostavno ljubitelji, a neki su „Ujevići“. Pa ipak ih ima dosta.
Ljubica Benovic, r.1955 u Drinovcima
KAD BUDEM VELIK KAO MRAV / Anđelko Vuletić
Kad budem velik kao mrav
gradit ću kuću od svoje muke
imat ću svoje polje i svoje trave
i kišu od svog znoja i svojih ruku
i nitko mi jamu pod nogama kopati neće
kad budem velik kao mrav
bit ću svoj vojnik i svoj putnik
i svaki će mi štit
i svaki će mi zid
biti pod korakom biti pod nogama
kad budem velik kao mrav
bit ću svoj rođeni grešnik i svoj vlastiti vjesnik
nitko me na vojsku
nit na krv
ni na brata tjerati
neće
nitko me na sud ni na vlastiti pogreb
prije sudnjeg dana pozvati neće
i znat ću zašto živim
(Trebinje, 1933.)