tekst: Katica Kiš
Sliku moje pokojne majke povećala sam kod fotografa, nabavila lijep okvir i stavila tu sliku na ormar u dnevnoj sobi. Očeva slika je već stajala u drugom uglu.
Tako sam moje roditelje često mogla gledati i misliti na njih.
Jednoga dana, kad sam upravo mislila na majku koja se nesebično žrtvovala za nas djecu, pale su mi na um njezine odlučne riječi.
Po završetku prvog razreda Srednje ekonomske škole, došla sam kući na selo i cijelo ljeto išla u nadnicu, kako bih zaradila novac, makar za knjige, za sljedeću školsku godinu. Moje vršnjakinje su za to vrijeme boravile na moru ili uživale u slobodnom vremenu.
Moj otac, kako ga ja pamtim, bio je vrlo boležljiv i slab. Teškom težačkom mukom je prehranjivao obitelj. Nije mogao mnogo raditi, jer je za vrijeme komunističkog poretka u staroj Jugoslaviji bio nekoliko puta zatvaran i pretučen. Nije odobravao niti akceptirao tadašnju komunističku jugoslavensku ideologiju. Često je znao reći:
„Sve što se ne temelji na pećini istine i pravde, jednoga dana će propasti, nestati.“
Ljubav prema hrvatskom narodu i svemu hrvatskom prenio je i na nas, svoju djecu. Jednom je rekao mojoj sestri:
„Znaš Ljubo, jednoga dana će se Hrvati podići i opet osnovati svoju slobodnu Hrvatsku državu. Ja to više možda neću doživjeti, ali tvoja djeca to sigurno hoće“.
Kako je samo imao pravo!?
Otac se tada obratio meni:
„Dijete, ja te više ne mogu dalje školovati.“
S tugom u srcu, shvatila sam njegove riječi koje su me vrlo pogodile. Zabrinuto sam pomislila:
„Što će biti od moje budućnosti?“
Majka je potom odlučno rekla:
„Ona će ići dalje u školu, makar ja išla služiti i prati tuđi veš“.
Otac je ostao bez riječi. Ja sam sa zahvalnošću i čuđenjem pogledala odlučno lice svoje majke, koja se opet jednom suprostavila mom ocu. O kako sam joj bila zahvalna na toj odluci?!
Školu sam završila i zaposlila se u Njemačkoj u knjigovodstvu. U domovini Hrvatskoj za Hrvate nije bilo mnogo radnih mjesta, jer su na mnogim vodećim administrativnim radnim mjestima sjedili Srbi, koji su prvenstveno zapošljavali pripadnike svojega naroda.
Vječno sam zahvalna svojoj majci, koja se uporno i teško žrtvovala za mene i moje školovanje. Gospodinu zahvaljujem što mi je darovao takve roditelje: dobrog oca od kojeg sam naučila istinu, vjeru i ljubav prema hrvatskoj grudi i hrvatskom narodu i dragu majku od koje sam naučila pošteno raditi i ispunjavati svakodnevne životne obaveze.
Kako sam toga dana upravo razmišljala o toj zgodi iz djetinjstva, prolazila sam pored slike svoje majke i najednom, na moje veliko čuđenje i ushićenje, osjetila kroz nosnice, divan miris svježe pečenog kruha. Taj slatki miris sam osjetila samo u djetinjstvu, kad je moja majka vadila svježe pečeni kruh iz vanjske peći, te sam ganuto prošaptala:
„Vječna ti hvala draga majko, što si mi dala – kruh u ruke“.
Hvala dragi Joža na tako produhovljenim, lijepim riječima o “našem kruhu svakidašnjem”.
Dok ima kruha, ne treba se bojati gladi. A kako se do njega dolazi, to si ti najbolje opisao u svom razmišljanju.
Zaista dirljivo.
Pozdrav od Katice
O KRUHU JE RIJEČ Kad dirnem: kruh, pomislim prvo na zemlju, široku, duboku, uzorno uzoranu. Zatim slutim grubo izbrazdane dlanove ratara u čijim se znojnim šakama zrno sa zrnom sljubljuje znajući da će svako od njih u drugoj brazdi nestati, umrijeti, vjerujući da će se nakon smrti ponovno jednom sastati u nekom bijelom mlinu. Za kruh koji tako jednostavno svakoga dana dodirujem, toliko toga treba s neba , iz zemlje i od čovjeka. Da bismo kruha imali, potrebna je kratka jesenja šetnja sunca nad usnulim oranicama, potrebna su maglovita jutra i kiše obilne koje potope davne staze među poljima. I… Read more »