PRIČA JE TEK POČELA

Učenici i učiteljica Hrvatske nastave Berlin u petodnevnom posjetu Hrvatskoj …Osijeku, Vukovaru, Đakovu, Zagrebu …

tekst i foto: Marina Maganić-Buljan, učiteljica Hrvatske nastave Berlin

Zora je. Berlinski aerodrom Tegel bogatiji je nestrpljivim licima osmero učenika Hrvatske nastave ali i sa mnom, njihovo učiteljicom. Putujemo na petodnevni program razmjene učenika u istočnu Hrvatsku.

Program je odavno pripremljen i sad se čeka na njegovo ispunjenje. Pozdravljamo se s najbližima te Antonia, Lucijana, Luka, Ivica, Anđela, Antonia, Paul, Josip i ja krećemo prema Domovini.

Dolazimo u Zagreb. Tmurno vrijeme, niska temperatura i kiša nagnaju me na promjenu plana. “Pa zar baš odmah promjena plana” mislim u sebi, “ali protiv vremenskih neprilika ne mogu se boriti“. Odgađam razgledavanje glavnog grada za povratak te odlazim s učenicima u Kavu tavu,  restoran u Tkalčićevoj gdje doručkujemo. Ekipa je oduševljena ambijentom, ali i okusima pripremljene hrane.

Nakon doručka  vraćamo se na kolodvor gdje se ukrcavamo u putnički vlak za Osijek.  U vlaku nas dočekuju dva rezervirana coupea. Dečki i cure, naravno, odmah se dijele, ali to ne traje dugo. Već nakon pola sata svi sjede u  jednom coupeu, a njihov smijeh odzvanja vagonom. Sretna sam.

Vozimo se uz Dravu. Prolazimo Križevce, Koprivnicu, Viroviticu …

I opet iznova divim se Lijepoj našoj, toj divnoj ravnici koja očarava. Gledajući podravska polja prisjećam se djetinjstva i lijepih vremena kada se u ljeto obrađivala zemlja, kada smo se kao djeca vozili na prikolici prepunoj sijena i bili zbog toga važni, kada smo bosi trčali po ožanjanom žitu dok su nam zrnja zapinjala među prstima. Osjećam neku nostalgiju dok šetam svojim sjećanjima, a još i sad mogu se sjetiti mirisa tih dana.

Stižemo na osječki kolodvor. Čekaju nas nasmiješena lica dragih nam prijatelja. Pozdravljamo se te odlazimo svak svom domaćinu na spavanje.

Prvi dan u Osijeku predviđa posjet  gimnazijama učenika gdje su učenici Hrvatske nastave smješteni te OŠ „Retfala“, koja priprema program. U njemu će, uz ostalo, Antonia i Luka izlagati prezentaciju o Hrvatskom iseljeništvu koju je svih osmero zajednički pripremilo.

Prije početka programa dolazi novinar Hrvatskog radija te Josip, Luka i Antonia daju kratke izjave o projektu razmjene. Tijekom Antonijinog i Lukinog izlaganja osjećam veliki ponos na izričaj ovih učenika dok se kolege iz Retfale dive artikulacijskim sposobnostima svih učenika jer oni ipak odrastaju u dvojezičnom okruženju. Ponosna sam.

Drugi je dan. Nalazimo se ispred ulaza u školu gdje nas čeka autobus. Krećemo za Vukovar.

Kolega Mirko, s kojim sam  pokrenula ovaj projekt, uz to što je profesor zemljopisa, je i turistički vodič za istočnu Hrvatsku te će velik dio programa učenike upoznavati s ovim krajem.

Dolazimo pred vukovarsku bolnicu. Mirko i učenici iz Retfale ostaju ispred bolnice dok moji učenici i ja ulazimo u atomsko skolnište. Kroz podrume nas vodi Vjeran Nadovsky, hrvatski branitelj koji nam priča što se sve događalo u bolnici te kako dio u koji idemo izgleda isto kao i 1991. Ulazimo iz sobe u sobu, zrak je zagušljiv, a prizor kojeg vidimo ostavlja nas bez riječi, mnoštvo kreveta zbijenih u visinu i širinu, lutke koje prikazuju ranjenike, te natpis na stropu ”Pazi glavu” koji je upravo tih okupacijskih dana napisan kao upozorenje za visoke ljude. Ne mogu suspregnuti suze.

Dolazimo do posljednje prostorije. Ona je drugačija, prazna je, a okružuju je ogledala. Vjeran nam objašnjava da je to prostorija za osobe čija tijela još nisu pronađena te da svaki naš pokret daje sliku nekoliko odraza u ogledalu kao da se ti ljudi još uvijek nalaze tu. Izlazimo iz bolnice.

U tišini se pridružujemo ostatku ekipe odakle krećemo prema dvorcu Eltz u kojem posjećujemo danas suvremeni gradski muzej. Nastavljamo do centra grada te se nalazimo s Pavlom, našim vozačem i upućujemo se prema Vodotornju, Ovčari i Memorijalnom groblju.

U Gradu heroju koji danas pokušava živjeti normalnim životom, svaki njegov kutak iznova priča svoju herojsku priču. Sivi oblaci su nad tobom snažni grade, blatnjav teren je ispod nagu, a hladnoća para zrak dok mi danas slušamo tvoju priču. Baš kao što je Ivica u knjizi utisaka napisao, a mi svi redom potpisali: “Nećemo nikad zaboraviti!”.

Nakon povratka u Osijek objedujemo kod naših domaćina, a večer je rezervirana za Hrvatsko narodno kazalište Osijek. Gledamo Šokicu, komediju Ilije Okrugića. Priča je to o nesretnoj ljubavi Šokice Janje i vojnika Pere u vrijeme borbe s Mađarima u 19. stoljeću. Kao i predstava i sam interijer HNK ostavlja nas bez daha. Nakon velike porcije smijeha, rastajemo se i odlazimo na spavanje.

Jutro je svanulo. Iako su sve prognoze najavljivale sunčanu subotu, nažalost putem do Đakova prati nas magla. Divna đakovačka katedrala unatoč tmurnom vremenu izgleda prekrasno. Nastavljamo do crkve,  pa do Muzeja Đakovštine. Posjet Đakovu ne bi bio kompletan bez lipicanaca, tih divnih i plemenitih životinja. Pastuharna i Ergela Ivandvor broje nekoliko stotina rasnih arapskih konja, a za pohvaliti je da od 7 vrsta lipicanskih konja na svijetu uopće u Đakovu obitavaju sve.

Subotnje popodne rezervirano je za Osijek i njegove znamenitosti. Nalazimo se kod crkve sv. Roka te šetajući Promenadom uz Dravu dolazimo do Trga Ante Starčevića. Put kroz prelijepu Europsku aveniju dalje ravno vodi do dravskog mosta. Ulazimo u Tvrđu te dolazimo do Slavonske kuće, restorana gdje ćemo večerati slavonske specijalitete- fiš i perkelt. Svi smo skeptični na početku, ali nakon prvog zalogaja sve sumnje nestaju i još jednom uviđamo slasnost slavonske kuhinje. Atmosfera za večerom je odlična, već su skopljena prijateljstva te Mirko i ja iz kuta promatramo kako je lijepo vidjeti iskrene osmijehe i zadovoljstvo na licima naših učenika.

Nedjelja ujutro. Napokon Sunce!!! Danas je posljednji dan u Osijeku što označava i završne retke pripremljenog programa. Odlazimo u Park prirode Kopački rit gdje se vozimo brodom na kojem je,  unatoč sunčevim zrakama, ipak prohladno. Sa stabla nam se javljaju orlovi, iz blata vire čaplje, a u vodi plivaju različite vrste slatkovodnih riba.

Nedjeljno poslijepodne i večer su slobodni što učenici iskorištavaju za zabavu i za kolektivno kuglanje. I neka, zaslužili su.

Ponedjeljak je danas dan rastanka.

U cik zore sastajemo se na osječkom željezničkom kolodvoru. Lica pomalo tužna. Josip komentira kako bi on još malo ostao. Sad ostaje da se prijateljstva održavaju. Luka nije zabrinut, veli da su se već dogovorili za ljetovanje. Ulazimo u stroj, mašemo dok naši osječki prijatelji trče uz vlak. “Doviđenja divni  ljudi! Budite sretni” mislim u sebi.

U Glavnom gradu susrećemo se s Jasnom  Aničić, voditeljicom odjela za Hrvatsku nastavu u inozemstvu pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske koja nam pokazuje znamenitosti Zagreba vodeći nas zagrebačkim ulicama preko Trga,  Gornjeg  grada pa sve do Katedrale. Kod katedrale nam Jasna uručuje poklone  nakon čega se rastajemo, jer moramo na aerodrom. Dolazimo na Tegel gdje nas nestrpljivo čekaju lica naših voljenih. Puni emocija bacamo im se u zagrljaj.

Projekt je završen, ali je priča tek počela, i neka traje i piše retke u uspomenama ovih krasnih mladih osoba.