POSEBAN DAN

piše: Marija Kukić
Ovo je poseban dan u godini. Ovo je dan posvećen svima koje smo voljeli i koji su nas voljeli, koje smo cijenili i poštovali  i /ili  su oni nama to uzvraćali.

Ovo je dan kada moleći i plačući  palimo svijeće i donosimo cvijeće onima koji su obilježili naše živote, onima  koji su ostavili makar i najsitniji puteljak utrt u stazu našeg života.

Prekrasno je vidjeti lampionima i svijećama osvijetljena groblja, šarenilo cvijeća svih vrsta, cvjetne aranžmane, uređene grobove …

Ovaj dan je poseban, posvećen našim pokojnicima. I kao što postoje  mnogi dani posvećeni raznoraznim događajima, obljetnicama, dani posvećeni svetcima i blaženicima, dani posvećeni živima… zašto da ne postoji i  dan posvećen mrtvima? Zašto da ne postoji Dan sjećanja na mrtve?

Meni osobno ne treba  poseban dan da bih se sjetila svojih najdražih. Sjetim ih se i svakodnevno ih posjećujem. Nema ih više sa mnom, ne koračaju više ovozemaljskim, često puta neutabanim i trnovitim stazama, no, oni su tu, tu, u srcu, u mislima, u sjećanju, u molitvi …

Jedan pjesnik zapisa ovako:

„Moj prijatelju,
Tebe više nema…“

Ali pjesnik nije rekao potpunu istinu. Nema ih fizički među nama, ali žive oni i živjet će sve dok i mi živimo, a možda i poslije nas u srcima, mislima, sjećanjima naše djece i naše unučadi.

Da, treba nam ovakav poseban dan!

Svakodnevno odlazim pohoditi posljednje počivalište moga životnog suputnika. Gledam mnoge napuštene, zaboravljene, zapuštene grobove prekrivene korovom, suhim lišćem,  uvelom pokošenom travom. Već dugo nitko nije na njima zapalio svijeću, donio stručak cvijeća. Možda ti preminuli nemaju rodbine, prijatelja, znanaca… ili su oni možda daleko pa ne mogu često dolaziti na groblje?

I zato je dobro da postoji ovaj dan. Jer toga dana  mnogi će pohrliti posjetiti, urediti, okititi cvijećem… izmoliti molitvu, upaliti svijeću. Ako ne zbog pijeteta, poštovanja, ljubavi, zahvalnosti… a ono zato da budu viđeni i da drugi mogu reći:

„Vidi, vidi i on je došao!“

Dok ovo pišem mislim na tebe, Jozo, mislim na vas majko i oče, mislim na vas draga moja rodbino, mislim i na tebe, dragi moj prerano preminuli školski kolega Ivice. Mislim i na tebe, Romana, u cvijetu mladosti preminula, najdraža  prijateljice i nezacijeljena rano u srcu moje Josipe, i na tebe, Maco, moja prva prijo…( Prija je kod nas u Slavoniji zetova ili snahina mama ).  Mislim i na tebe, Emile, kojega nisam imala priliku dugo poznavati i dobro upoznati. Živiš u mojem sjećanju kao Čovjek čije ime pišem velikim početnim slovom Č.

Veliki Ciceron rekao je: „Život kojeg nam je dala priroda kratak je, no sjećanje na valjano upotrijebljen život vječno je.“

Svima vama, poznatima i nepoznatima, znanima i neznanima neka milosrdni Gospodin udijeli vječni mir i blaženstvo tamo daleko, visoko u nebeskim dvorima, tamo gdje ste  sada i odakle nas, uvjerena sam, gledate, bdijete nad nama i čuvate nas!