Tekst i foto: Marija Kukić
Sve je započelo jutarnjim pozdravom dobrodošlice i traženjem što boljeg mjesta u autobusu, a on je bio krcat ljudima kao košnica pčelama. Bili su to planinari i ljudi treće životne dobi. Nakon što nas je predsjednik Društva umirovljenika pozdravio i upoznao s planom putovanja, iz grla se zaorila pjesma. Prva na redu bila je himna graševini, vinu koju je proslavilo moj pitomi gradić diljem svijeta.
Stihove je napisala gospođa Ljerka i nose naslov Moja graševina.
Kad Kutjevom pjesma krene
A sunce isprati kišu,
Tad naši vrijedni vinari
Povijest o vinu pišu…
Orile su se, mlađim naraštajima često nepoznate pjesme, ali nama vrlo bliske i drage. O, Bože, koliki repertoar! Razgalile su mnoga srca i duše, ali je bilo i onih koje su mene osobno jako raznježile i rastužile. Dok su ‘mladići i djevojke’ pjevali
Na te mislim kada zora sviće
Na te mislim kad se budi dan,
Na te mislim kada svako biće
Sprema tihi da prosniva san…
suze jednostavno nisam mogla suspregnuti. One su izdajnički klizile ispod mojih naočala jer ovo je prvi izlet bez Njega koji je otputovao na put bez povratka. Kako ne misliti na Njega? Zar ne bih bila puno sretnija i veselija kad bih mogla svoje rame prisloniti uz Njegovo?
Vođen rukom strpljivog i smirenog vozača, autobus je lagano klizio slavonskim asfaltom. Već smo prošli Osijek, most na rijeci Dravi, i evo nas! U Baranji smo! Prvo odredište bilo je selo Kopačevo, nastanjeno je uglavnom Mađarima, a nalazi se tik uz Kopački rit. Tu ćemo objedovati kada se budemo vraćali iz Kopačkog rita.
Uskim puteljkom autobus se jedva probio do odredišta. Ugledali smo prizor od kojega nam je zastao dah. Nekoliko kilometara nedavno sagrađenih drvenih mostova za visokog vodostaja pomaže posjetiteljima u razgledavanju krajolika.
Brodice koje voze turiste u razgledavanje jezera bile su zauzete pa smo na svoju vožnju morali čekati do 13 sati. Čekanje smo iskoristili za posjet eko – imanju Zlatna greda i dvorcu Tikveš. Imanje je napušteno, dvorac zapušten. Slijedi pogled izvana, nekoliko fotografija i uskom, šumom okruženom cestom, povratak nazad.
Brodica nas je već čekala. Zaista je ‘neobičnog’ imena – Kormoran. A plovi između mnogobrojnih skupina kormorana. Svi sigurno mnogo znaju o Kopačkom ritu pa ću ja samo spomenuti ono što se meni činilo zanimljivim.
Kopački rit jedan je u nizu hrvatskih Parkova prirode, među najpoznatijim je poplavnim područjima Europe, mijenja svoj oblik i funkciju ovisno o količini vode u njemu. Za vrijeme prošlih poplava Dunava razina vode porasla je čak za 6 metara.
Zabilježeno je više od 2 000 bioloških vrsta od kojih su mnoge rijetke i ugrožene i na europskoj i na svjetskoj razini. Najveće je mrjestilište riba, ima ih čak 46 vrsta. Tu živi i oko 11 vrsta vodozemaca, od kojih čak njih 8 pripada žabama.
Mnoga je tu divljač kao i mnogobrojni šišmiši. Registrirano je 300 vrsta ptica, od kojih se 144 vrste redovito ili povremeno gnijezde u ritu. Orao štekavac najveća je ptica u Europi s rasponom krila od nekoliko metara. Patka njorka jedna je od najugroženijih ptica.
Tu se odmaraju i mnoge ptice močvarice. Posebno zanimljivi su kormorani kojih je toliko da im se ni broja ne zna. Hrane se ribom, žive po granama drveća, a njihov izmet toliko je jak da ispod drveća gdje su oni, ne može ništa, čak ni trava rasti. Dobre su izjelice. Jedan kormoran pojede oko pola kilograma ribe dnevno. Inače, izlov ribe u Kopačkom ritu strogo je zabranjen.
Uživali smo u predivnom djelu Božjih ruku koje moramo, mi ljudi, čuvati i sačuvati.
Nakon gotovo jednosatne vožnje brodom, krenuli smo u Kopačevo gdje nas je dočekao svježe kuhani fiš i prase pečeno i donijeto iz Kutjeva. Okrijepljeni jelom i pićem krenuli smo kući ispunjeni srećom, zadovoljstvom i prelijepim dojmovima.
Pjesme opet nije nedostajalo. Pjevala se tu i jedna koja govori o ljubavi i ljepoti.
Kutjevačke uske staze, ružmarinom sađene, sađene…
Kratak odmor u Našicama, piće u hotelu, pogled na dvorac Pejačević i evo nas! Ruke nam širi naš gradić koji kao da pjeva zajedno s nama:
„ Prijatelji, je l’ vam žao, je l’ vam žao,
Rastanak se primakao, primakao…“
Što na kraju reći? Jedan prekrasno proveden dan s ljudima zlatne, treće životne dobi!
Ponovilo se!!!
Album s fotografijama: ČAROLIJA KOPAČKOG RITA