Luksemburg – Gibraltar sjevera – prvi dio
tekst i foto: Marijana Šundov
16. studenoga 2014./Bilo je to nedjeljno popodne prepuno sunca sa blagim vjetrom, ali ipak dovoljno jakim da stvori zlatno-crvene rasplesane leptiriće od lišća iznad ceste.
Rukovodeći se onom poznatom mudrosti kako se tri stvari ne mogu vratiti nikada više, a to su riječi koje si kazao, vrijeme koje je proteklo i prilike koje si propustio, uputili smo se auto-cestom od Brisela prema Luksemburgu.
Nikako nismo htjeli propustiti priliku – željeli smo posjetiti dok smo još ovdje, jedan od sigurno najinteresantnijih gradova Zapada – Luksemburg, udaljen samo nekih 180 kilometara.
Prometnice radnim danima često sa kilometarskim kolonama bile su zadivljujuće prazne, kao i sama garaža u samom centru grada kod katedrale Naše Gospe (Notre Dame). Pored toga i cijena parkinga nedjeljom je gotovo simbolična.
Tako da je nedjelja definitivno najbolji dan za jednodnevni izlet do Luksemburga, državice – grada, posljednjeg Velikog Vojvodstva na svijetu, ali i jednog od glavnih gradova Europske unije gdje su smješteni Glavno tajništvo Europskog parlamenta, Europska investicijska banka te Europski sud pravde. Sve je to Luksemburg, a uz to prema nekim podacima Svjetske banke ( iza Katara) najbogatija država svijeta.
Pomalo je ovo nestvarno mjesto, mislim stojeći na zidu utvrde smještene na visokoj litici. Ispred mene prostire se kanjon pa druga litica i druga utvrda zapravo cijeli niz – kilometri i kilometri tvrđava i obrambenih zidova koje vidiš kako vijugaju.
Za sve zaljubljenike povijesti ovo je „obećana zemlja“ iz koje kao iz knjige „čitaš“ povijest ratovanja. Doista, mislim, svijet je onoliko zanimljiv – koliko smo mi radoznali. Obrambeni pojasevi grada jedan iznad drugog. Kada bi u ruke neprijatelja pala prva linija utvrda ostale bi druge dvije na još višoj visini.
Pomislim kako je ovo mjesto sigurno bilo neosvojivo – sve dok je bilo ljudi spremnih da ga brane.
Ispod grada su bili ( i još uvijek su u dužini 20-tak kilometara) tuneli i skloništa za ljude. Vraćaju mi se slike iz povijesno-fantastičnog spektakla „ Gospodar prstenova“ o epskoj borbi ljudi za obranu svoje zemlje – odnosno grada. Ljudi sa imanja i farmi bježali su u sigurnost gradskih zidina. Ispod grada, u skloništima, dok su se njihovi muževi i sinovi borili bile su žene sa malom djecom osluškujući zvukove bitke. Scenografija ovog filma je kao posuđena od Luksemburga, grada koji je u 10.stoljeću počeo rasti oko starorimske utvrde „Castillum Lucilinburhuc“.
Svaki vladar dodavao je nove i nove utvrde i obrambene zidove, a posjedovanje ovog jakog uporišta na strateški važnom mjestu često je mijenjao odnos snaga europskih sila. Zvali su ga stoga – „Gibraltar sjevera“. Naravno prelazio je iz ruke u ruku – Burgundija, Habsburgovci, Francuzi, ponovo Austrija pa Nizozemska …austrijski Habsburgovci ponovo i naravno Francuzi sa Napoleonom, te konačno 1815. s porazom Napoleona i Bečkim kongresom Luksemburg postaje neovisna država – Veliko Vojvodstvo.
A, geslo ove mini državice ( spjevano u doba željeznog kancelara Bismarcka) svjedoči kako o ovoj burnoj prošlosti tako i o duhu njezinih stanovnika jer poručuje velikim susjedima Nijemcima, Francuzima i Nizozemcima – „Želimo ostati ono što jesmo!“
Srednjovjekovna jezgra grada – zidine, utvrde i čuveni kazamati s pravom su u UNESCO-voj listi svjetske baštine. Doista svjetska je to baština – dio ljudske povijesti, odraz ljudskog duha i svijesti u jednom vremenu.
Važno je znati kakvi smo bili i možda kakvi smo još uvijek. Europu trenutno ne potresaju ratovi, ali svijet ljudi itekako je u ratu. Novi načini ratovanja i uništavanja…novi načini obrane i građenja …
Spuštamo se strmim stepenicama niz padinu odnosno obrambene zidove jedne od litica do samog dna klisure kojom teče rijeke Pétrusse koja meni trenutno više sliči na potok.
Ako mislite kako se radi o ruševinama gdje se misliš kamo ćeš stati i hoće li ti kakav kamen pasti na glavu – varate se.
Bajkoviti mostići, zidine, održavane utvrde, predivno drveće i cvijeće, a sve ukomponirano u park i šetnicu pokazuje duh i bogatstvo ovog grada. Nisu to ruševine i napuštene utvrde – ovo je mjesto u kojem život nije stao stoljećima.
Ovo je grad koji živi i kroz svoje stare građevine koje su skladno ukomponirane u noviji dio, pa u onaj još noviji onaj moderni koji pokazuje snagu i moć današnjeg Luksemburga kroz zgrade od stakla i čelika.
Međutim, još smo naravno ovdje u starom srednjovjekovnom gradu na dnu gdje je rijeka, a iznad s obje strane litice.
Iznad nas nalazi se čuveni Adolfov most čiji poznati luk je sada u mreži skela nevidljiv. U tijeku je rekonstrukcija. Adolfov most povezuje dva dijela grada. Sagrađen između 1900. I 1903.godine bio je svjetska senzacija. Imao je najveći kameni luk na svijetu. Ime je dobio po tadašnjem luksemburškom vladaru – velikom vojvodi. Čuveni luk ipak i sada vidimo na fotografijama izložbe otvorene odmah pored mosta.
E, praktični Luksemburžani! Nisu oni gradili početkom 20-stoljeća konstrukcije poput Eiffelovog tornja ili Atomiuma kako bi pokazali znanje svojih arhitekata i moć, nego – most – kamenu dugu koja se uklopila u stari dio grada, spojila dvije obale i pokazala arhitektonski genij konstruktora.
Kakav narod – takve i građevine – prolaze mi misli. S državama i narodima je kao i sa ljudima.
Što želiš?
Unaprijediti svoj život, stvarati oko sebe sklad i smisao, poštivati svoju prošlost, ali ne dozvoliti da ti ona uništi budućnost …
Živjeti za sebe …iskoristiti ono što imaš ne gledajući i ne zavideći onom tamo preko puta …
Prihvatiti sebe i svoje mogućnosti – uvijek idući dalje. I znati kako ti smisao ne može nitko dati ako ga ti sam sebi ne stvoriš.
A, tako je jednostavno – voljeti sebe i druge ljude.