Vijećnica i „inat kuća“ – simboli suživota/Sarajevo-treći dio
tekst i foto: Marijana Šundov
Sarajevo, 2.kolovoza 2014./ Ljepota je u oko onoga koji gleda. Što tražim oko sebe odjek je onoga što je u meni i mojoj duši. Netko će proći pored livade pune cvijeća i neće vidjeti ništa od toga nego samo u mislima cilj na koji treba stići ili posao koji treba obaviti.
Netko će proći ulicama grada i tražiti stvari za ljutnju – gužvu u prometu, neispražnjene kante sa smećem, zidove ispisane grafitima …
Doista, kakav si ti takav je tvoj svijet. „– Ako li je oko tvoje bolesno, onda je sve tijelo tvoje u tami. Ako je dakle svjetlo u tebi tama, kako velika bit će onda tama!“ – navodi apostol Matej Isusove riječi …mislim o tome dok stojim na obali rijeke.
Što ja vidim… o čemu ću pisati… što ću zadržati u sjećanju i prenijeti papiru?
Vidim ljepotu, vidim sklad. A, kako drugačije … jer ja volim ovaj grad. Volim njegove uske sokake, ovu rijeku koja teče nekako baš po mjeri ni sporo ni brzo, volim njegove crkve i džamije, stare bosanske kućice, ali i sada moderne staklene tornjeve koji se dižu u zrak.
Volim Sarajevo – taj čudesni spoj Istoka i Zapada, mjesto susreta kršćanstva i islama. Mjesto koje su oblikovala dva velika, a sada nepostojeća svjetska carstva – ono sa Istoka Otomansko i ono od Zapada Austro-Ugarsko. I gdje god su se prostirala ova carstva dala su specifični izgled građevina, ulica i trgova …ostavila su neizbrisivi trag u prostoru, ali i ljudima. Vidljivo je to za onoga koji putuje.
A, kakav je to prostor tamo gdje su se dodirivala ova dva imperija, kakve su to građevine – svjedoči ovaj grad.
Možda najinteresantnija priča na tu temu je ona o „inat kući“ i Vijećnici …Nalazim se na mjestu sa kojeg vidim obje …
Ispred mene posebna zgrada! Prava šarena, ljepotica neponovljiva sarajevska – Vijećnica. Kao dijete uvijek sam joj se divila, a poslije kao studenticu magično me privlačila kao i svakog zaljubljenika u knjige i arhive. Čini mi se sada nakon obnove kako je još ljepša nego što mi je ostala u sjećanju.
A, desno odmah do mene jer sam na lijevoj obali Miljacke gotovo preko puta Vijećnice, drugačija građevina. I ona lijepa i posebna, na drugi način – stara bosanska kuća – u narodu poznata kao „inat kuća“.
Sudbina ove dvije građevine – obje simbola Sarajeva – prepletena je kako to samo u Bosni zna biti.
A, priča teče ovako…
Kada je Austro-Ugarska zaposjela Bosnu i Hercegovinu počela je izgradnja mnogih zgrada državne uprave, ali i zgrada namijenjenih društvenim sadržajima poput Pravnog fakulteta, Pošte, Zemaljskog muzeja …
Na desnoj obali rijeke Miljacke trebalo je niknuti velebno zdanje koje će simbolizirati novu vlast, a u njoj će biti smještena gradska administracija. Tako je ubrzo trebala niknuti gradska Vijećnica. I trebala je biti nešto posebno što će se uklopiti u stil grada, uz postojeće objekte poput džamija, ali i pokazati veličinu Monarhije.
Uzori za zgradu su se tražili u islamskoj umjetnosti Španjolske i sjeverne Afrike. Ministar Benjamin Kallay odbacuje prvi projekt, a novi izrađuje arhitekt Alexandar Wittek po uzoru na džamiju Kemala II. u Kairu. Prema predaji Vijećnica je ovog arhitekta stajala duševnog mira jer nikako nije uspio pogoditi pravo osvjetljenje iako je dva puta putovao u Egipat. Na kraju je i umro ne završivši građevinu. Zgradu dovršava Ćiril Iveković 1896.godine.
Stvarajući Vijećnicu arhitekti koji rade na njoj vjeruju da stvaraju novi „bosanski stil“ u arhitekturi. Stil koji će se stopiti sa postojećim građevinama sagrađenim u doba Otomanskog carstva. Nakon stotinu i više godina odmaka, može se reći kako su u tome i uspjeli. Jer Sarajlije su prihvatile Vijećnicu kao jedan od simbola svoga grada. Vidljivo je i što je vodilo carske arhitekte. Opća politika Monarhije bila je njegovanje autonomnog kulturnog izražaja. Bilo je to i pred europsku „modernu“ koja traži nove metode, materijale i izražaje.
Težnja ka stvaranju nacionalnog stila javlja se u svim državama, a ne samo onim koje su bile pod austrougarskom upravom. Međutim taj početak nacionalnog ili regionalnog izraza bio je pak najuočljiviji u onim sredinama gdje je bio jači kontrast u odnosu na graditeljsku baštinu. A to je upravo slučaj sa Vijećnicom u Sarajevu.
Najimpresivnija graditeljska baština osmanske arhitekture u Bosni su naravno džamije. Pristup centralnom mjestu džamije – mjestu molitve vodi preko trijema – do prostora ispod kupole. Tko tako ulazi ne može izbjeći dojam veličanstvenosti i posebnosti mjesta. Istu ideju arhitekti izražavaju projektom Vijećnice. Pristupni trijem, a potom ulazak u prostor uokviren kupolom i dekoriran – evo ga ponovo osjećaj veličanstvenosti i posebnosti mjesta. Arhitektonski dijalog sa baštinom je uspostavljen, rođen je novi stil.
Međutim sama priča o gradnji Vijećnice ima i nastavak …
Naravno, prostor gdje je trebala niknuti ova ljepotica blizu Baš-Čaršije, a pored rijeke, bio je naseljen. Carski službenici počinju pregovore s vlasnicima kuća. Međutim, stari Benderija odbija novac. On je volio svoju kuću, volio način života koji mu je pružala i nije želio da mu se ruši kuća ni po koju cijenu.
I tako …pregovaralo se i pregovaralo …na kraju, tvrdoglavi starac je zatražio od Carevine kesu dukata i da se njegovu kuću prebaci ciglu po ciglu i sagradi istu kakva je bila na lijevoj obali Miljacke. Carski službenici pristaju …
I tako, gledaju se decenijama ove dvije ljepotice dok između njih teče Miljacka, onako „tiho“ baš po mjeri, ni brzo ni polako. Gledaju se i stoje svaka na svojoj obali – Vijećnica i Benderijina kuća u narodu prozvana „inat kuća“.
Obje su simboli jednog vremena, obje su jedinstvene. Svatko ih gleda kako ih gleda – za nekog su simboli mržnje i osvajanja, za drugog simboli ljubavi, susreta civilizacija i suživota.
Pitanje je samo što tražimo?