Pisma iz Belgije …s godišnjeg odmora/ Sarajevo – prvi dio
tekst i foto: Marijana Šundov
Sarajevo, 11.srpnja 2014./ Duša sama sebi daje horizonte …
Kakav si ti, takav je tvoj svijet – pročitala sam to davno. Više se i ne sjećam tko je to napisao. Znam samo – istina je.
Kakav je moj horizont i moj svijet trenutno?
Što tražim?
Nalazim se u doista posebnom gradu, jedinstvenom gradu. Gradu burnih povijesnih zbivanja, gradu susreta, ali i sukoba kultura i civilizacija.
Sve je to ovaj grad.
Ali za mene Sarajevo je bilo i ostalo posebno. Mjesto je to mog djetinjstva, prvih ljubavi, maštanja i očekivanja … i prvih razočarenja i tuga …
Tako je kod svakog čovjeka – najintenzivniji i najčistiji osjećaji su oni iz mladosti. Kasnije se sve na neki način dodaje i dopunjuje, osjećaji imaju u sebi uvijek i ponešto od stare emocije. Neka nova tuga podsjeti na onu staru …
I tako, evo me …
Cijeli splet pomiješanih osjećaja srušio mi se na glavu baš poput kiše koja pada nad Sarajevom. A bilo je gotovo vedro kada sam izišli iz hotela u šetnju. Samo je prema Igmanu nebo bilo sivo, tamno s nijansama ljubičaste.
Obilazak Sarajeva ( za mene put zamršenim stazama sjećanja) započeli smo na Alifakovcu, starom dijelu Sarajeva na lijevoj obali rijeke Miljacke.
Naselje je dobilo ime po Ali-Ufaku, sarajevskom učenjaku i odvjetniku koji je tu živio u 15.stoljeću, a pokopan je na istoimenom obližnjem groblju. Groblje Alifakovac je poput drugih starih grobalja nijemo svjedočanstvo o minulim vremenima – kameni arhiv, knjiga koju samo treba znati čitati …
Na ulazu u groblje je veliki kaldrmisani plato sa česmom. Ovaj plato jedini je očuvani dio kaldrmisane ceste iz 15. stoljeća na užem sarajevskom, gradskom području. Radi se o takozvanoj „carigradskoj džadi“ (cesti) kojom su muslimanski vjernici išli na hadž.
Gledajući predivne bijele nišane i čitajući natpise mislila sam o srednjovjekovnoj prošlosti grada o velikim silama koje su se tu sukobljavale oblikujući izgled ali često i pustošeći dušu grada. Gotovo 500 godina pokapali su se ovdje građani Sarajeva i putnici, stranci. Groblje je zbog svoje starosti i ljepote proglašeno nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Polako se spuštam sa Alifakovca strmom ulicom – takozvanim sokakom prema Vijećnici i Miljacki. Ovaj dio starog Sarajeva poseban je – primjer starog načina gradnje stambenih zgrada u gradu, sa strmim sokacima u kojima se kuće nižu tako da svaka ima vidik i nijedna ne zaklanja drugu – brinulo se o pogledu susjeda.
Kako je to daleko, mislim, od današnje divlje gradnje gdje se nimalo ne vodi računa o drugim ljudima nego samo o sebi odnosno o profitu.
S tim mislima dočekala sam i tramvaj, još uvijek „trica“ povezuje Baš-Čaršiju i Ilidžu.
U mislima mi jutra i večeri, a tramvaji prepuni studenata i učenika, graje i smijeha …Iskrcam se kod zgrade Televizije, a ono sivo i ljubičasto nebo pretvorilo se u teške oblake s grmljavinom, sjevanjem i kišom.
Kiša uporno pada, a meni to ne smeta. U tom trenutku ja sam dijete, a djeci kiša ne smeta.
Kako ne biti dijete kada me evo nakon tolikih godina ispred moje stare, osnovne škole. Ista je kao u mome sjećanju. U mislima sam u 70-tim godinama prošlog stoljeća u dvorištu ove škole, prepunom djece. Čekamo školsko zvono. Igramo se „školice“ i „gume“ , a dječaci trče za loptom. Sve se plavi – svi smo u školskim keceljama. Nisu to uniforme kakve nose učenici u pojedinim zemljama Zapadne Europe. Nosimo plave mantile, kecelje, različitih dužina i modela. Međutim jedno je zajedničko – sve su plave i obvezne.
Sjećam se kako nam je učiteljica rekla kako su naše školske kecelje plave jer je to boja radnika. A, rad je za čovjeka nešto najvažnije – ljudski život se radom potvrđuje.
Iz misli natrag u sadašnjost – dvorište je tiho, nema nikoga, nastava je završila.
Gledam česmu sa natpisom „ Izgubljeno vrijeme nikada nije pronađeno ponovo“. Kako prigodno, kao odgovor na moje misli. Ono što ja tražim neću sigurno pronaći tu.
I sada vidim, samo na prvi pogled škola mi se učinila istom. Nije ista – gotovo sve je drugačije. Uključujući i spomenutu česmu sa stihovima. Česme nije bilo. Tu se prije, na mjestu česme nalazila bista narodnog heroja Pavla Goranina koji je poginuo u onom drugom ratu. Po njemu je nekada škola i cijelo naselje nosilo ime. Sada se naravno drugačije zove – i škola i naselje. Drugo vrijeme, druga ideologija pa i heroji …
Ne samo u Sarajevu. Dobro znam vrijeme nosi uvijek novo, ali zašto to u našim krajevima znači kako su oni stari heroji postali beznačajni. Na stranu ideologija – velik čovjek je uvijek velik, a djela ljudskosti valjda trebaju poštovati sve političke opcije. Ako to ne rade – to najviše govori o njima samima.
Uglavnom. moja stara škola je bila teško stradala u nedavnom ratu. Dio škole – točnije – posebna zgrada „male škole“ kako smo je zvali jer su u nju išli učenici do četvrtog razreda osnovne škole, je srušena, nestala. Sada je tu uredni, raščišćeni pravokutnik zemljišta. Na „velikoj školi“ – obnovljenoj zgradi piše kako je popravljena donacijom Vlade Kraljevine Danske.
Još je nešto drugačije, na zidu škole metalne pločice sa imenima poginulih učenika i nastavnika škole. Imena Bošnjaka, Hrvata, Srba … godine pogibije 1992.,1993.,1994.,1995.
I ne samo na mojoj staroj školi, i po drugim zgradama ploče sa imenima poginulih građana Sarajeva. Svi poginuli tijekom opsade grada. Najduže opsade u povijesti nekog glavnog grada ikada. Srbi sa položaja oko grada su ispaljivali u prosjeku oko 300 projektila. Snajperisti u samom gradu sijali su smrt i strah …
Vidim na svakom koraku, nedavni rat ostavio je ožiljke na licu grada.
Virim kroz staklena vrata, pokušavam vidjeti unutrašnjost škole. Tiho je i mirno, a iza mojih leđa kiša i dalje pada.
Odjednom se ispred mene pojavljuje žena (gle čuda) u plavom, radnom mantilu. Otključava vrata i ljubazno me pita što trebam. Objašnjavam joj kako sam išla u tu školu prije puno, puno godina. Gospođa me poziva da uđem i razgledam. Kaže mi: „Dođite kada god poželite. Sretni ste da je vaša škola obnovljena i postoji. “
Tuga u očima žene, ali dobrota na licu. Nema u nje ni traga mržnji. Pozdravljamo se. Izlazim kroz školsko dvorište.
Kiša još u zraku, i sunce u isto vrijeme i prekrasna duga. Pružila se duga iznad Mojmila.
Duga – luk koji spaja nebo sa zemljom …
Duga – znak saveza Boga i ljudi. Potopa više neće biti. Zlo više neće imati zadnju riječ.
Rat je puno toga uništio – nakon susreta u školi vidim kako ono najvažnije, dušu Sarajeva, rat uništio nije.
Eto mi odgovora na pitanje s početka:- Što ja tražim po ulicama ovog grada?
To je tu u mom srcu.