DUHOM VOĐENA

Iz naše arhive/ objavljeno 17.11.2014.

tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin-Slavonski brod/ Već je i noć pala kad je avion iz Berlina dotaknuo tlo aerodroma Pleso u Zagrebu. Istina, Pleso je u Velikoj Gorici i od njega do našeg stana je nekih desetak minuta laganog hoda.

Avion je bio poluprazan a skoro svi putnici u njemu mi poznati pa se lijepo ispozdravljah i ispričah. Tako je to kad si na domaćem terenu!

Tako, evo me u Velikoj Gorici. Tek prenoćih, nije to ovom prigodom moj cilj. U rano jutro na autobusnom kolodvoru u Zagrebu hvatam autobus za Slavonski Brod. Istina, ovaj vozi i dalje, do Osijeka, ali to ću drugi dan, sad mi je cilj -Brod. Naši suradnici i redoviti čitatelji, dosjetit će se  i zbog čega.

10. listopada ove godine je preminuo Emil Cipar, suosnivač, urednik i kolumnist našeg Hrvatskog glasa Berlin, moj suradnik i prijatelj. Ta me vijest u rano subotnje jutro, kao i uopće ona o Emilovoj bolesti, protresla do dna mog bića.

Na pokop nisam stigla. Plakala, sjećala se, telefonirala, o Emilu i našoj suradnji razgovarala, svijeću upalila, cvijeće poslala, vodila slavonsku zabavu berlinskih “Brođana”, razmišljala, pisala, objavila …

Sve, a opet nikako dosta. Obećah svijeću upaliti na grobu čim uzmognem …

Župno groblje u Bartolovcima “istočno od Sibinja na južnim obroncima Dilj gore na cesti prema Slavonskome Brodu” …tako opisuje wikipedija. Eto, to je cilj ovog mog kratkog putovanja. –Pa zar ideš samo na groblje, pitaju me poznanici u avionu? Da, samo …odgovaram i mislim, e da oni znaju kako je to važno, kako me vuče, kako trebam, kako žurim …

Promiču poznati mi predjeli ravne, drage Slavonije dok autobus grabi od Zagreba prema Brodu. Poznajem Slavoniju iz brojnih mi posjeta baki i ujacima u Valpovu. A i sjećam se još šetnje  Brodom, Fišijade od prije dvije godine i Đakovačkih vezova s folklorom Hrvatske zajednice. Poznajem ju i od ljetos kad smo prespavali kod naše teta Lize u Brodu, posjetili Ivana Bitunjca u Garčinu, otvorili vrata osječke bolnice ..ah ta sjećanja. Poznajem Brod, njegovo Korzo, Savu, Tadijin dom, Ivanin spomenik, magnoliju …pa i ljude poznajem, Dariju, Željka, Antonija ..

Zamislila sam doći u Brod, prenoćiti u kojem od hotela, upaliti svijeću na Emilovom grobu, sresti Željka, Zvonku, vratiti se …Ali ne ide to tako. S razlogom ne ide. Bilo bi to malo. Ne bi Emil želio da tako dođem i odem, da ne osjetim …

Autobus nije čestito ni stao na brodski kolodvor a ja već primjetim, i po širokom osmijeh poznam, Slavicu Jurčić. Zagrljaj. Prvi puta se vidimo nas dvije. Poznajemo se kratko, pismeno. Tu je i njen suprug Ivo. O njima je Emil pisao jedan od svojih zadnjih tekstova naslova “Vino s dušom”, oduševljen onim čime se bave a još više njima samima. Kao štu ću biti i ja.

Kupujemo cvijeće i pravac Bartolovci. Mjesto ima oko 800 stanovnika. Kapela svetog Bartola oko koje je groblje, vuče porjeklo još iz davne, davne 1737. godine. Na groblje je puno cvijeća. Tu, iza visoke crnogorice, Emil počiva u zagrljaju svojih roditelja. Palimo svijeće, stavljamo cvijeće, molimo …u stvari, previše sam uzbuđena za mirnu molitvu. Moj dragi prijatelju! Šta smo slova, redova i rečenica, zajedno u priloge pretvorili. Bilo je zadovoljstvo činiti to s tobom. I ti si to znao. Nama se ponosio.

Upoznajem Slavicu Mravinac, susjedu Emilove sestre, moju prijateljicu, ali stvarno prijateljicu, na fejsu. Pokazuje nam Emilov voćnjak opisan u njegovim brojnim tekstovima. Ide onako uvisinu. Prozvasmo ga “Emilovo brdo”. Lijep dan, toplo, trava još nije porasla, gore poviše je ruža iz Kaliningrada, voćke još u bijelo obojene. Tu se nekad Čuko razigrano poganjao s gušterima, tu se Emil umarao-odmarao u zelenilu, fotografirao, kosio, radio, dušu napajao.

Susrećem Emilovu nećakinju Zvonku. Zajedničko nam je visoko vrjednovanje osobe i djela njenog uje. I ponos na to.

S groblja u Bartolovcima, pravac Brodski Stupnik, naselje udaljeno kojih 16 kilometara od Slavonskog Broda. E, ovdje, u Brodskom Stupniku, u vrh Vinogradarske ulice, kuća je mojih dragih domaćina, Slavice i Ive Jurčić, i njihovih sinova, starijeg Mislava i mlađeg Domagoja.

U dvorištu otkrivam drveni stol i stolice koje je i Emil fotografirao. Tu je i pas Zagor, mačka Gricka i mačak Šino, pa onda svinje, osam ovaca, deset gusaka, pa koza Brenda, pilići …dosta je tu posla za domaćicu Slavicu. A dosta i za domaćina Ivu koji je inače otpravnik vlakova u Brodu i radi i u raznim smjenama, jer posjeduje i oko 2000 čokota vinove loze pa o tom svemu treba voditi računa. A vode. I to dobro. Dobitnici su tri zlatne i dvije srebrne plakete za proizvodnju dobrog vina. Ja probah sortu Syrah. I obećah, doći ćemo dogodine u berbu.

O, kako su bili intenzivni ovi dani. Susretoh urednika portala SBplus na kojemu je Emil pisao kolumnu “Hrvatska…was ist das?”. Poznajemo se i od prije. Znali smo prenositi, većinom Emilove, priloge s portala na portal. Sad razgovaramo i dogovaramo novu, važnu suradnju. O tome u posebnom prilogu. Obradovao me i susret sa starim prijateljem Željkom Muževićem. Suradnik nam je u rubrici “Divan skitnje” i Emilov najbolji bivši, ali baš najbolji prijatelj. A moj dolazak nije propustila  ni Marija Kukić, naša suradnica iz Kutjeva, u rubrici “Pitanje je mnogo”. Ugodni susreti. Za sjećanje.

Drugoga dana  mog boravka, obilazimo okolinu. Nisam imala pojma da Slavonije ima i ovakve, brdovite, pod vinogradima. Baš ugodno iznenađena.

Dok šetamo prate nas “naše” životinje. Pas Zagor zvan Mali ide ispred a iza skakuće mačka Gricka. Slavica mi je ispunila jednu veliku želju. Povela me do kapelice svete Klare, zaštitnice njihovih vinograda. Slavica održava kapelicu. Emil je o ovom mjestu pisao. To čitali ljudi širom svijeta. Jedna mlada djevojka, čitajući poželjela se vjenčati ispred ove kapelice. I to se  i dogodilo ove godine. Emil je volio kad se razlegne zvuk zvona svete Klare, I rado je tu pozvonio. To i ja učinih. U čast, slavu, za pokoj duše. Ah, što je zvonilo preko slavonskih vinograda!

Obiđoh vinograde Stupnika uz duž  i poprijeko. Većina pripada jedom vlasniku koji uz to posjeduje i vinski podrum i restoran i hotel. I o tome u posebnom prilogu.

Vrijeme proletjelo kao ludo. Srećom, bijaše ugodno, toplo vrijeme.

Prije odlaska još jedan posjet groblju. Molitva. Pozdrav. Pa posjet Slavičinim roditeljima u Brodu gdje je jedna od najstarijih kovčanica njenog dida Nikole Kauzlarića, u Brod davno, prije drugog rata, doseljenog iz Gorskog Kotara. Potom još posjećujemo mjesto gdje sjede i rade brodski prometnici vlakova, gdje inače radi glava obitelji Jurčić. Autobusni kolodvor je odmah uz željeznički.

Na autobus za Osijek nisam dugo čekala. A u Osijeku me čeka sestrična Marija, pa kazališna predstava po izvrsnoj knjizi Marijana Gubine, prelijepa večer na osječkom korzu, prijam nakon predstava, onda noćni put do  Zagreba, pa ranojutarnji let do Berlina.

Pola jedanaest je i ja već koračam ulicama njemačke metropole. I pripovjedam obitelji kako posjetih  Emila. I kako upoznah divne ljudi.

Obitelj Jurčić mi nije samo otvorila vrata svog doma, već i svoje srce. To je Emil htio, da ga se sjećam kakav je bio -i ja to činim, i da na mom putu, uz mene, sa mnom, budu dobri ljudi i njihova nesebična djela. I na tom putu, a i ovom Glasu, našem zajedničkom domu, osjećah se, osjećam se, kao rukom ili duhom vođena.

Nezaboravno!

Hvala Slavice, Slavice, Zvonka, Jerko, Željko, Marija …

Hvala Emile!