piše: Kitana Žižić
Posve nenadano saznala sam ovog ljeta dvije nove zanimljive činjenice iz života šire obitelji. Prva je da nisam usamljena u padanju u more pri izlasku iz broda. Prije mene pao je pod bolsku rivu mlađi brat mog oca. Druga se odnosi na ljubav spomenutog strica prema pisanoj riječi.
Njegov stariji sin poslao mi je očeve bilješke, koje je vodio u formi dnevničkih zapisa o svojim doživljajima. Dok sam listala rukom ispisane stranice malog bloka, osvještavala sam koliko prolaženje godina, prorjeđivanje susreta te neponavljanje osobitih priča ubrzava zaborav.
Na samoj ivici zaboravljanja nastavljam listanje i polako brišem prašinu s izgubljenih sjećanja.
Suprug i ja vraćali smo se s bračnog putovanja svrativši u srednjovjekovni gradić Mošćenice posjetiti obitelj mog strica, koji nam je tada ispričao potresnu priču o tragičnom događaju, koji se desio prije deset godina a čiji je sudionik i sam bio.
Najveći dio života „jeo je kruh sa sedam kora“. Ne znam koliko je puta oplovio zemljinu kuglu, ali respektabilan je broj brodova na kojima je bio ukrcan.
Kad je plovio na MB-u Jesenice na relaciji Rijeka – Japan, nije znao da je u Indijskom oceanu proživio generalnu probu za ono što je uslijedilo kasnije. Bio je za kormilom kad se kapetan popeo na komandni most i naredio mu oštar manevar skroz udesno.
„Zašto?“ stric se iznenadio.
„Jedan ciklon dolazi nam s lijeve strane, drugi s desne. Ako se ne odmaknemo na vrijeme, završit ćemo u samom središtu vrtloga.“
Uspjeli su izmaknuti katastrofi i mimoišli se s drugim brodom. Po dolasku u Japan saznali su da je taj brod potonuo sa svom posadom.
Povratak kući bio je bez većih problema, praćen povoljnim vremenskim prilikama. Jedva je dočekao godišnji odmor u zagrljaju obitelji. Nedostajala mu je silno žena i posebno djeca, koja su ga uvijek iznova s nepovjerenjem zagledala. Za njih je bio tek zgodan stranac prepun nježnosti. Tako je svaki boravak doma značio ponovno približavanje oca djeci. Kako se međusobna igra uhodavala sva prštava od međusobne naklonosti, sve više je bio tata. Onda novi ukrcaj i opet sve ispočetka.
- godine prvi put je odbio ponuđeni ponovni ukrcaj na putu za Ameriku, ne sluteći da mu je netko gadno ispremiješao karte.
„Onda ideš na Daleki istok!“
„Može. Idem!“
Kad je čuo ime broda žestoki trnci protresli su ga od nožnih prstiju do mozga. Kao da su ga uključili u struju. Ne znam zašto, ali on je očito znao. Brod je možda imao lošu karmu, ali više nije mogao ništa promijeniti. Ukrcao se, marljivo obavljao svoj posao i molio se Bogu usrdno da ga sačuva od mogućih pogibelji.
Četrdeset dana kasnije brod Trebinje je nastradao u Indijskom oceanu 300 milja istočno od južnoafričke luke Durban. Izgorio je 23. rujna 1967. godine, sedam godina nakon izgradnje u Brodogradilištu „3. maj“ u Rijeci.
Požar je izbio u strojarnici. Munjevito se širio izazvavši pucanje cijevi kojima je istjecala nafta. Trebalo je aktivirati uređaje za gašenje. To nije pomoglo, ali se i dalje pokušavalo lokalizirati požar, dok je god bilo nade za spas broda. Ali kad su se začule eksplozije, kad su eksplodirali pomoćni strojevi i tank za prečišćavanje nafte, trebalo je bježati od vatrene nemani. I nevrijeme od deset bofora pogodovalo je raspirivanju plamena. Nemajući drugog izbora kapetan je naredio hitno napuštanje broda.
Izbora nisu imali, premda su obje opcije bile strašne. Vatrena buktinja ganjala ih je brzim plamenim jezicima, a dolje ih čekalo podivljalo more. Valovi su dosezali do desetak metara, a vjetar puhao brzinom od 110 km na sat. U ocean su spustili tri drvena čamca za spašavanje. Sva tri su se razbila. Srećom su imali dva gumena čamca u pričuvi, svaki za šesnaest ljudi, koja su kupili u Trstu na polasku za Japan. Ta slučajna ili instinktivna kupnja „zlu ne trebalo“ pokazala se spasonosnom kasnije. U jedan čamac ukrcalo se dvadeset i šest članova posade, a u drugi njih četrnaestero. Razlog takvog neravnomjernog i potencijalno opasnog rasporeda bio je u oštećenju drugog čamca. Njih je ukupno bilo četrdeset.
More je udaljilo čamce oko dvije milje od gorućeg broda, kad je nagli nalet jakog vjetra preokrenuo smjer i „potjerao“ ih prema buktinji. Tad je brod zaokrenuo desno a drugi čamac s njih četrnaestero prošao taman ispod brodskih skala. Da su zakasnili samo dvije sekunde, skale bi ih bile udarile i potopile.
Valovi su ih nekontrolirano bacali po uzburkanom moru, čas su se s vrhova ogromnih valova spuštali morskim toboganom, čas nakon iznova se propinjali u neslućene visine. Premda su gumenjaci imali krov kao zaštitu od prodiranja vode, od siline udara došlo je do proboja te su uskoro bili mokri i promrzli, želuca zgrčenih od straha. Tama se zgušnjavala, dan se spremao na počinak a uplašena posada mogla se samo rezignirano prepustiti sudbini i nadati se da je neki brod uhvatio njihov poziv u pomoć. I jest ali nijedan brod koji se odazvao, nije mogao locirati mjesto katastrofe.
Nakon što je stigla vijest o havariji moćnog broda jugoslavenske trgovačke flote, dramu oko spašavanja pratila je Pomorska obalna radiopostaja Rijeka. Koordinacija u smislu kanaliziranja informacija i odašiljanja svih relevantnih vijesti u svakom trenutku, obavljana je preko luke Durban. Obitelji pomoraca bile su još u blaženom neznanju.
Sati su se lijeno vukli, more se nije smirivalo, u sve većoj tmini žarile su se samo prestravljene oči i smjenjivala nada s očajem. Kao da to nije dosta, golemi val se obrušio na drugi gumeni čamac, otvorio bočna vrata i izbacio strica u uzavrele valove. Kako mu je noga ostala zapetljana oko nekog konopa nije mogao izroniti, ali nije stoga ni udaljen od čamca. Dok je u panici prebirao po mislima trudeći se dokučiti što mu je činiti, čuo je glas: „Zarotiraj se za 360 stupnjeva udesno!“
Poslušan kakav je bio uspio se otpetljati nakon rotacije i izroniti s konopom u ruci. Ali sve što je vidio bila je tek neka crna točka u vidokrugu. Zaslijepljen pjenušavim krestama ogromnih valova, znao je da mora zaplivati u smjeru točke. Kad je doplivao blizu, čamac je uranjao i izranjao. Ne sjećajući se koliko je trajala pogibeljna igra „mačke i miša“, odjednom se zakačio za rub čamca. Kapo makine (stroja) ugledavši nečije ruke u čvrstom obuhvatu gumenog ruba, u čudu ga je zapitao: „Otkud ti sada?“
„Pa vidiš da izlazim iz mora.“
Dvadeset i dva sata proveli su u oceanu. Da se drveni čamci nisu razbili, što je bila sreća za njih, tada još neosviještena, ne bi se mogli u onakvim valovima održati toliko sati.
Oko deset sati sutradan ujutro pronašao ih je putnički nizozemski brod Schiekerk. Bacio je pandul na čamce, koji su se priljubili uz brod te su spustili buškainu. Jedan po jedan počeli su se penjati na palubu broda spasitelja.
Stric se dvaput vraćao nazad. Od šoka je vidio udvostručenu kobilicu broda te je lamatao rukama u prazno. Zavapio je Majci Božjoj: „Ako već nećeš meni, smiluj se barem mojoj djeci! Molim te, nemoj da ostanu bez oca kao ja u šestoj godini života.“
Halucinacija, priviđenje, čudo? Nije lako reći. Nebo je poprimilo divnu azurno plavu boju, a sa svake strane buškaine smiješio se po jedan bucmasti, plavokosi, kovrčavi anđeo.
S lakoćom se treći put uspeo.
Jedan stariji mornar se kod penjanja okliznuo i pao u poludjelo more. Brzinom munje se udaljio od broda. Prvi časnik palube skočio je bez premišljanja za njim držeći u jednoj ruci konop privezan za brod. Nažalost, konop nije bio dovoljno dugačak da plivajući stigne do mornara, koji je na sebi imao pojas za spašavanje. Časnik nije te je morao znati da će poginuti ako ispusti konop. Svejedno je to učinio i istog trena nestao pred užasnutim očima prisutnih. Očito je pobijedila ljudska želja spasiti čovjeka. Nitko ga više nije vidio. Progutala ga pohlepna neman bez imalo samilosti za njegovu plemenitu i nesebičnu dušu.
To nije pokolebalo drugog časnika da izvrši planiranu operaciju.
Svi spašeni odvedeni su u luku Durban, gdje su dobili potrebnu njegu, čak i psihološku pomoć.
Napuštena olupina broda Trebinje kao ukleta plutala je po oceanskom bespuću. Tragičan udes prvog časnika nizozemskog broda rastužila je sve diljem bivše Jugoslavije. Posmrtno je odlikovan za požrtvovnost, hrabrost i tradicionalnu pomorsku solidarnost, ali obitelj je izgubila muža i oca dvoje djece. Imao je samo četrdeset i jednu godinu.
Moj stric je te noći usprkos „blagoslovu anđela“ doslovno ostario preko noći. Njegova kosa boje konjaka preobrazila se u potpuno sijedu. Začuđeno gledajući svoj odraz u ogledalu, kad je bio spreman vratiti se svakodnevnoj rutini, nije bio presretan. Kao da je stariji dva desetljeća. Ali toplina zagrljaja voljenih odagnala je nepotrebnu taštinu i pomogla mu otvoriti novu stranicu u životu. Ipak je ponovno rođen zajedno s ostalim trideset i devetoro članova posade.
- Pandul tanko uže s utegom koje se baca s broda;
- Buškaina ljestve od konopca s drvenim stepenicama.