TAKO ODLUČIH KRENUTI U NJEMAČKU

piše: Jadranka Haznadarević
Kada me moja pokojna mama vodila sa sobom na kopanje, obično je to bilo za kaznu zbog loše ocjene. Svaki put kad zastanem da malo ispravim kičmu, ona bi dreknula:

– “Kopaj kopaj vraže, paš  vidit jel  lakše kopat ili učit knjigu, ne budeš li učila ispisat ću te iz škole pa ćeš čuvat Brnjakove svinje.” –

Ma ništa mi na svijetu nije bilo mrže od kopanja, možda jedino učenje, ili čuvanje Brnjakovih svinja.

– “Osmi si razred, štaš upisat s trojkom, ako uopće i prođeš s tri?-

-“Ništa”- kažem ja nešto tiše, moleći se Bogu da me ispiše iz škole.

“Bit ću književnik!”

Ne znam uopće kako mi je to palo na pamet izgovorit, ni od kud mi toliko hrabrosti, a iskreno rečeno nisam bila sigurna da moja mama uopće zna što to znači biti književnik.

Tri knjige koje smo mi imali u kući bile su   “Gradić Pejton” koje je   krijući od oca,  kupila na otplatu preko radničkog sindikata, samo zbog toga što joj je susjeda Ružica, koja je imala Tv   redovno  prepričavala seriju.  Nisam sigurna da li ih je ikada pročitala a ni gdje su  vjerovatno  u peći, jer je u našoj kući čitanje knjiga, koje nisu za školu, bila čista danguba. Čak je i čitanje lektire bilo strogo provjeravano. A stripovi poput Zagora, Dijabolika i Uranele bi se smjeli unijeti u kuću jedino ako si stvarno toliko lud hrabar da ti u najmanju ruku oderu kožu.

“Štaš bit”?– Ispravi se, osloni na motiku, i pogleda me onim ubilačkim pogledom od kojeg odmah moraš na vc.

“Pisac“, kažem ja ponovo, a da potkrijepim svoju ozbiljnu odluku dodam.

” Već sam počela pisat jedan roman”….

Sva sreća pa mi nije odmah motikom odsjekla glavu a po njenom  pogledu to sam do kraja dana mogla očekivat.  Ne sjećam se više kako je završio dan s kopanjem, ali se sjećam preznojavanja i trenutka kad smo ušle u kuću.

Prva rečenica je bila:  – “Donesi mi to što si napisala!”

Aaaaa …kuku mene i moje jezičine. Bolje bi mi bilo da me auto pregazio dok smo birajući kraći put iz njive prelazile autoput na mjestiu gdje je zabranjeno .

Koji me vrag tjerao da uopće išta govorim …Bio je to naravno ni manje ni više nego ljubavni roman od pune čak tri stranice. Iako se pod ljubav podrazumijevala samo simpatija, i u njemu nije bilo ništa “sporno”, za mamu je bilo dovoljno to što moja glavna junakinja nije šetala s  “vodoskokom na glavi”, već  su joj kose bile raspuštene ….

Poslije tih batina koje i danas pamtim nije mi palo na pamet napisat više ni sastav za domaću zadaću a kamo li nešto drugo –

Ovaj uvod o mom prvom pisanju poslužio je samo  da bi priča bila jasnija, kada sam i zbog čega krenula u Njemačku..

Te godine u osmom razredu Hrvatski nam je predavao,  mladi učitelj Josip Prudeus.

Ne sjećam se više koja je bila tema, ali se sjećam tog sata kao da je bio jučer.

“Ima li netko da nije napisao zadaću”?-  pita (nakostriješeni) Joža .

Šute svi, pa šutim i ja. On sjedi za stolom i ne daje naznake da će pregledavat što bi me moglo spasit. Uši mi se zažarile toliko da bole, od nelagode.

Proklinjem samu sebe što  odmah ne rekoh da nisam napisala zadaću i što će me sigurno uhvatiti u laži. Nakon desetak minuta, rasprave o temi, taman kada sam se malo primirila Prudeus reče.

“Evo, Barišićka, će nam pročitat svoj sastav!-

E pa ja bih bila sretnija da su pred mene stali  Mirko i Slavko i zveknuli me bombama po mojoj glupoj lažljivoj ćelepuri. Da bar nisam izvadila bilježnicu možda bih mogla izreć drugu laž da prikrijem onu prvu.   Nema mi druge nego otvorit bilježnicu i počet čitat. Nije mi   jasno odakle sam uopće pod onolikim stresom znala kako se zovem a kamo li slagat tekst i to po prilično dobar.

–“Bravo, bravo”,  govori drug Joža tobož nezainteresirano listajući dnevnik..   Mislim se ja “Bravo” može značiti, od dva do pet, ali više nije ni bitno, bitno je da je sve prošlo, i da konačno mogu sjest inače ću se srušit. I tako, prestanem čitat, misleći da sam se izvukla.

Na to će učitelj mirno:- “Samo ti nastavi”. U tom sam trenutku primijetila da uopće nije ni zgodan ni lijep ni dobar, i nije mi bilo jasno zašto ga uopće itko voli.

Dok je išlo išlo je, izgubila sam nit, buljim u praznu bilježnicu, tobož tražeć gdje sam stala. U tom trenutku  učenik koji je sjedio pored mene, Franjo Novaković  – reče:

–  “Barišićka čita iz prazne bilježnice! ” 

U učionici je nastala takva tišina da mi se činilo da se ne čuje ništa osim mojih otkucaja srca i kruljenja crijeva, koja su nagovještavala da bi moglo biti nedaj Bože svašta..

-“Barišićka donesi bilježnicu”, kaže Joža.

Nemam vremena razmišljat kako ću prebit Novakovića na mrtvo ime prezime i nadimak, samo znam da je Bogin kad ga se dočepam. Ni pol moje muke da sam imala bilježnicu iz hrvatskog. U mojoj torbi su postojale tri bilježnice. Jedna bez linija, koja je služila za tehnički matematiku  i fiziku, a povremeno i za likovni. Ona s kockicama za fiziku i matematiku, a ova sa linijama za ostale predmete.. Bila je to jedina bilježnica s linijama u koju sam pisala sve predmete.. Bilo nas je petero djece školaraca, mama je sama radila, a otac je po zanimanju bio teški “pijanist”. Psihičke pripreme za samo napomenuti da ti je potrebna olovka ili bilježnica mogle su potrajat i po nekoliko tjedana, ovisno o očevim “koncertima”.

Nije postojala nikakva šansa da će mi “drug” Joža, tobož podvuć kvačicu i reći idi na mjesto. Bilo je kako sam i mislila.

Vrijeme je to kojega se nerado prisjećam, ne samo zbog tog događaja, već inače.   Djetinjstvo bi trebalo biti bezbrižno i sretno razdoblje, jer je to nekakav temelj za budućnost isto kao i kuća. Što je temelj čvršći kuća je stabilnija i teže se sruši. Bar je tako govorio moj otac, koji  je kad nije bio pijan, bio zidar.  Ja se u djetinjstvu nisam osjećala nimalo ni sretno ni bezbrižno a još i danas povremeno osjećam da sam građena na klimavim temeljima.

Osmi razred sam završila sa nekakvom   trojkom i uspjela  upisat srednju školu za trgovca, ali zbog “nekih”  obiteljskih problema nisam ni krenula. Mama, naš  nevjerni Tomo,  baš nije vjerovala u moj uspjeh, a još jedna plaća u kući  bi nam dobro došla. Kopala je i rukama i nogama da me zaposli i uspjela je. S nepunih šesnaest godina postala sam čistačica  u Med. centru Slavonski brod …

Poslije učenja kopanja i čuvanja Brnjakovih svinja to mi je bio ono “najdraži posao.” Ali lijepo mi je mama govorila:- Uči uči … E, pa sad mi govori: – Radi, i čuvaj pos´o ko oči u glavi, i budi sretna da ne moraš čuvat Brnjakove svinje.

Jedva sam čekala da mi narastu sise, da se udam i rodim koje djete, tako da više ne moram vuć´ metlu i kantu za sobom.  I tako je i bilo.

Godine su prolazile i već su i moja djeca krenula u istu školu u Sibinju, u koju sam i ja iša. Joža je otišao negdje dalje, više o njemu nisam ništa znala niti razmišljala. Većina djevojčica je bila zaljubljena u zgodnog mladog učitelja, a ja sam ga, nadam se da mi neće  zamjeriti, ne znam ni sama zbog čega, mrrrrrzila.

Jednog dana dok sam vješala veš  moja kćerka Edita je utrčala  u dvorište sva uplakana. Čvrsto me zagrlila  i grcajući u suzama rekla:

– “Mama molim te oprosti mi, slagala sam  Mariji  da si  mi kupila pisaću mašinu”-

-“O Bože moj mili, pa od kud ti je takva glupost pala na pamet, i zašto baš pisaću mašinu.?”

–“Pa ne znam ni sama zašto”– odgovorila mi je .”Možda zato  što bih volila pisat priče.”

Istog sam se trenutka sjetila onog ružnog događaja o svom sastavu, osjećaja nelagode i sramote zbog glupe bespotrebne  laži.

Sjetila sam se i svog učitelja Jože, za kojeg sam zaboravila da ga mrzim.

Sjetila sam se i svog romana od tri stranice i lijepe djevojke duge raspletene kose koja šeta i čeka da njena simpatija izađe iz razreda, mame, batina i cijelog bijednog djetinjstva i svega .

Bilo mi je žao moje Edite, a znala sam da ne postoji nikakva šansa da joj kupim tu pisaću mašinu. Bila je toliko tužna da  se nisam mogla ljutiti na nju, iako sam svu svoju djecu učila, da  je istina uvijek najbolje rješenje, jer jedna laž povlači drugu, druga treću i tako redom.

Tih dana sam odlučila krenuti u Njemačku, na sezonski posao u šparoge i zarekla se da ću joj nabaviti tu mašinu pa makar nikad ništa ne napisala.

Uspjela sam ju nabaviti, ali i ta mašina ima svoju priču …