piše: Sandra Marelja Muić
Gledam vijesti sinoć i sramim se. Nije da se prosječan Hrvatistanac ne može posramiti naših vijesti barem svaki drugi dan, ali mi nekako baš neugodno bilo.
Radnice iz jedne ovdašnje, zadarske tvornice nisu već deset mjeseci primile plaću, ne daju im se knjižice, ne daje im se naknada, ne daje im se ništa! Čekaju na nekakav sudski epilog za koji dan. Možda im se ipak vrati status ljudskih bića?!
Zar je moguće da su nam sva ta ispaćena i skrušena lica žena postala normalan prizor ? Moguće je, moguće. Ipak su one samo jedne u nizu među morem tvorničkih radnika i radnica koje su, korak po korak, završile u debabklu.
Ljudi ostavljeni bez ikakve egzistencije mjesecima, predali i ono jedino što imaju bankama, jer se banke pravomoćno naplaćuju za svoje kreditne rate, bez obzira gdje je plaća ostala, da li kod nečijih škampa na buzaru ili u novom zemljištu za golf teren.
I gdje je glas mase tu? Gdje je glas države?
Šta je s tim silnim sindikalnim predstavnicima?Na što oni troše te svoje silne sate predanog govorništva? Premijeru & TNT – ekipa , nestalo vam je spika na lageru izgleda ???
Da su ove nesretnice iz tvornice ribljih konzervi kakve izblajhane kreštalice iz nekog reality showa, bilo bi ih sigurno po svim tiskanim i ostalim medijima. Ovako, dobile su svoj jednokratni prilogić u vijestima and that’s all folks.
Uvijek se mrcvari nekoga poradi njegovih zarađenih dvije tisuće kuna. Nikad još nisam čula da negdje član uprave ili ministrov vozač npr. nije mjesecima dobio plaću i da ne smije ni priupitati šta je sutra.
Ovdje to prolazi samo tako.
Igranje ljudskim životima skicira se usput uz mali macchiatto, a ako nisi nečiji, nećeš se ni do te skice probiti imenom i prezimenom.
I uvijek je to baš kod nas, a mi se banjamo u glamouru lokalnih izbora i uškrobljenih polo majica kandidata kao da ne postoji sutra. I farbamo to „sutra“ nekim proeuropskim bojama u svako drugom tv-prilogu.
Gdje su sada silna crkvena zvona, zašto ne zvone na uzbunu? Nije riječ o zdravstvenom odgoju, je li da, pa nemaju zašto!
Gdje su ti silni foteljaši saborski , od naroda izabrani da skupljaju terenski dodatak?
I …znate gdje su?
Eno ih, zajedno s preostalim pukom, gledaju se ogrebati na domjenku kakvog redikuloznog gradonačelničkog kandidata i nasmijati u kameru. Jer …to je vijest! To je ono što opstaje u svojoj važnosti od dvanaest do podne. Tu bi se ipak mogla dogovoriti kakva parcelica ili transfer nećaka s falsificiranom diplomom u državnu službu, pa makar voditelja kakvog prosperitetnog odjela u općini.
Sve je to tu negdje, kupio ili ne kupio stručnu spremu, u Hrvatistanu si strpljen-spašen-promašen. A sutradan će se klaunovima-kandidatima smijati i šaputati iza leđa. No, tko su onda ti koji ipak popune cijeli kadar prilikom te njihove monodramske točke svaki put? Da im nije dalo možda dvajst’kuna da se pojave tamo?
Kao što čujem, dobivale se dnevnice za odlazak na prvosvibanjski prosvjed u glavni grad. A, koja sapunica! Ni u Meksiku nema takve!
Na što smo spali to, ovako pre-kršćanski i pre-europski orijentirani, koliki nam je postotak normalnoga u svakodnevnici ostao? Tragičan primjer preminulog mladog navijača mjesec dana nakon incidentne utakmice, ministrovo gutanje knedle danima poslije i izjava da to nesretno dijete nije preminulo od poslijedica ozlijeda iz sukoba s policijom. Građanska hrabrost? Socijalna osjetljivost? Civilno društvo?
U Parizu bi se ulice zapalile nakon ovoga, kod nas ništa. Nikakve reakcije. Majka i brat su sirotinja, vidimo po slikama, nije potrebno niti zataškavati, nije riječ o sinu nekog palanskog moćnika ,…samo ćemo im to tako servirati, a možemo malo i dodati pikanterija o opijatima ili slično da se javnost podijeli, da ne bi kome palo na pamet da ministar treba povlačiti konzekvence. I tako sve do najnovijih vijesti o rezultatima nalaza o uzroku mladićeve smrti. Prevelika doza lijeka?!
Za razvlačenje po novinama lako, a za koji dan će biti u lijevom kutu predzadnje strane i dobro. Rekla bi jedna Vila Velebita iz recentne političke prošlosti..gdje sam bila, šta sam radila – ništa. Tako i to …nikome ništa.