tekst i foto: Sandra Marelja Muić
Tmurno je i ukočeno već od ranog jutra, cesta preda mnom vijuga kao da idemo kroz nepromjenjivi krajolik.
Na Masleničkom mostu zastajem da uhvatim kamerom mirnoću mora koje svojom modrinom oduzima dah.
Prosinačka vlaga je odbila sve suvišne posjetitelje, s druge strane samo jedan usamljeni ribič sjedi u svom gumenjaku i lovi ribu, čini se kao da će ga progutati ta ispeglana modrina.
Kišica me poškropi pri spuštanju u Obrovac, mislim da me samo jedan put taj gradić dočekao okupan suncem.
Iako je jedva dva sata popodne, nesnosna težina leži nad gradićem, užurbanosti nema nikakve, na to sam navikla.
Brzinski posjet kod starih poznanika iz mjesnog Crvenog križa; uzimaju zahvalno donešenu odjeću, skladište im je ukinuto, trpaju stvari po uredu i u susjednu nusprostoriju.
S ulaskom u EU je ukinut program UNHCR-a koji je podupirao ovu organizaciju i time su financije srezane na minimum. Na teren se izlazi minimalno, a potrebe na terenu su velike, pogotovo za hranom. Nema svijetla u cijelog zgradi i pod u uredu svira neku varijantu u molu kad hodate po njemu, za laminat još nije doteklo. Srdačno se pozdravimo i brzam do župnog ureda.
Ne poznajem župnika još, telefonski smo se dogovorili oko pomoći za jednu obitelj sa petero djece. Svega je minuta do ureda koji je smješten preko puta Zavičajnog muzeja. U oronulom centru upadljivi radovi obnove na jednoj zgradi.
Velečasni stiže brzo, s radošću i velikom zahvalnošću unosi donacije i pokazuje mi knjižnicu u župnom uredu. Živahno mi priča o životu u Obrovcu i problemima s kojima se susreće. Jedan od najvećih je i slaba ženidba i udaja lokalne mladeži, te velika nezaposlenost. Za razliku od mnogih svojih kolega, ne nameće u govoru nikakvu teološku notu, priča o životu i ljudima.
Kako su donešene stvari ponajviše namijenjene djeci koje su se dobre duše potrudile sakupiti, razgovor se i vrti u prvom redu oko njih. Hvali mališane i ministrante i naglašava kako djeca ovdje, za razliku od djece u gradu, jednostavno – sudjeluju u životu, bilo pazeći na životinje i pomažući roditeljima, ili čineći živi dio zajednice na neki drugi način.
Neimaština i oskudica već neko vrijeme značajno obilježava život ovdje, to su mi potvrdili i jedni i drugi, žalosno je što su sa svakim mojim dolaskom potrebe sve veće. Ipak, sa ugodnim osjećajem da smo konkretno nešto doprinijeli, koliko god malo to možda bilo, pozdravljam se sa velečasnim i obećavam uskoro doći opet.
Migoljim kratkom cestom kroz centar natrag, lijevo ni desno nema žive duše. Prelazim preko mosta gledajući u fantomsku rohbau zgradu hotela sa okruglim prozorom koja je tamo odkad je Zrmanje, ja mislim. S desne strane vidim jato labudova, ugodno sam iznenađena – to su ovdje neki novi doseljenici.
Nema kiše pri povratku, iz auta vidim u posedarskom zaljevu mnoge barkice kako plove po zlaćanoj površini.
Prolazim pored ulaza u Smoković, tamo sam bila dan prije kod obitelji sa sedmero male djece u dobi od jedne do sedam godina. Dobri ljudi su se i ovoj nezavidnoj situaciji potrudili odvojiti nešto za tu djecu i donijeli mi da im uljepšam blagdan Svete Lucije. Kako im je majka rekla da će opet – doći ona teta od lani- , djeca su me cijelo popodne čekala na prozoru i počela mi mahati čim sam dala žmigavac prema njihovoj kući, te istrčala u čarapicama na vrata da vide šta sam donijela.
Nakon što su mi tako cupkajući s vrata posvjedočili da su slušali mamu od prošloga puta kada sam ih posjetila, obećala sam izvaditi sve što sam donijela.
Ovaj put sam im stigla napraviti i kolače, proganjalo me od lani što mi to nije uspjelo prvi puta.
Dječja radost i oduševljenje koju su izazvali slatkiši i igračke bili su neopisivog razmjera. A majka je dirnuto primila i odjeću i hranu koja im je itekako neophodna, s obzirom da žive bez stalnih primanja i da im je ove godine srezana socijalna naknada.
Puno smo učinili svi zajedno, unatoč skromnim mogućnostima, ali puno je već što smo se sjetili ljudi koji žive oko nas.
I puno je što nismo zapali u letargiju samoživljenja koju nam nameće Svevišnji konzumerizam danas.
Na stražnjem sjedalu praznog auta kartoni sa domaćim jabukama vrste pink lady kupljenim uz put pri povratku, gospođa ih doslovno prodaje ispred voćnjaka gdje rastu.
Neki tračak nade mi dolazi od te lijepe crveno-žute boje, iako znam da bi i njih mogla podijeliti na putu do kuće.