A ti, lipi moj grade, nemoj biti ni Florida, ni Monaco ni nešto treće, nego budi ono što si uvijek bio, budi po mjeri čovjeka i za čovjeka …
piše: Sandra Marelja Muić
Zadar/Hladno je jutro, grabimo prema gradu ja i Mala vlast, more svo naježeno od toliko čekane bure. Gdje koja barkica na pučini, a do gradskih vrata dva- tri vlasnika kućnih ljubimaca promrzlih prstiju.
Subota je između Božića i Nove godine, nevjerovatno da se godina već potrošila cijela, a da se nismo pošteno ni okrenuli, da ne kažem – nasmijali, s obzirom na situaciju.
Prošao je i blagoslov kuća i Badnjak i Božić, tradicionalni božićni koncert klape Intrade u krasnom prostoru Arsenala je isto iza nas …
Sve nekako prebrzo.
Još je rano i u gradu su samo oni koje su njihove Male vlasti natjerale vani i umirovljenici koji su obavili svoju kupovinu te si negdje na grijanoj terasi mogu priuštiti macchiatto ovih dana. Malo toga ljudi nose u svojim vrećicama s tržnice koja obiluje svime, vire iz najlona pokoja ribica i zeleni vrh salate ili blitve. I to mi se ne čini samo danas, pratim to sve ove tjedne. Nema se. I ono što se ima izdvoji se valjda za kupovinu u supermarketu koja je povoljnija.
Sve odzvanja po hladnim kamenim pločama.U velikom šatoru pored crkve Sv. Šime se izgleda posprema božićni sajam ili se sprema nešto novo, ne mogu dokučiti. Lijepo su se dosjetili iskoristiti tu poljanu, ispuniti je sada sa besplatnim glazbenim nastupima i raznim izložbenim manifestacijama, samo neka se neka dobra volja osjeti u gradu, ne treba biti puno.
Potrudio se lipi moj grad i ovog prosinca koliko je mogao da ne živi samo za sebe, priređivale su se humanitarne prodaje i nastojalo se obradovati pučanstvo kakvim nastupom o čemu svjedoči i pozornica montirana na trgu. Razne udruge su prodavale svoje rukotvorine, božićne ukrase i hranu, a održala se opet i akcija – Đir po gradu- kada se na razne usluge cijeli mjesec dobivalo određeni popust ne bi li se ljudi odobrovoljili doći do poluotoka i potražiti parking, te ga malo oživiti po hladnom vremenu. Mnogo je izloga praznih, kao i poslovnih prostora … Jedna dobra reanimacija bi sigurno bila potrebna, osim onog frenetičnog ufanja u sezonu.
Ovaj put je prihod od višestruke prodaje fritula išao u korist novootvorene Socijalne samoposluge koja se nalazi u samostanu Sv.Frane, a i grad je podupro tu inicijativu jednih ljubaznih supružnika da se takvo što osposobi i u Zadru. Koliko je dobro, toliko je i zabrinjavajuće da ipak ima dovoljno ljudi kojima je ona potrebna.
Prilikom ispovijedi pred Badnjak nisam stigla neki dan poviriti unutra i ostaviti štogod, ali ću to popraviti drugi puta. Ali sam zato čekajući na red da isperem, makar površno, prljavštinu s duše uživala u jedinstvenom predgovoru koji održa otac franjevac svima skupno koji čekaju kod njega na ispovijed. – Najviše što možete dati je, dati sebe drugome –odnosno, voljeti drugoga, kaže on. –Društvo pati od infantilije danas, ne razmišljaju o posljedicama svojih djela; krađe, preljubi, varanja sve se odrađuje takvom lakoćom. Kormilo se vrti u prazno jer na njihovom brodu nema duhovnosti. Kako je samo u pravu bio.
Dok prolazim čujem za obližnjim stolom kako se komentira sinoćno sučeljavanje predsjedničkih kandidata, baš bi se to moglo idealno nadovezati na ovo kormilo koje se vrti u prazno, čini mi se. Inače se ne čuje pretjerano komentiranje izbora koji predstoje, svatko je okupiran svojom brigom, a i malo tko ima više ikakvih iluzija što se politike tiče. Neposredno pred blagdan došlo je do tragedije u novijem gradskom kvartu i ljudi su se više bavili time, ove živuće tragedije ignoriraju izgleda.
Ispred sebe vidim nekog strpljivog tatu kako mu se dijete vuče po podu u kontrasmjeru i mislim se kako sam još dobro prošla dok se saginjem po dvadeseti puta po šuškalicu koja leti iz kolica.
Šetnja će biti kraća i bezkofeinska izgleda, spustiti ćemo se još do Pozdrava Suncu gdje modrina u zagrljaju drži bjeli kamen i ne pušta ga. Ljepota kristalnih boja ostavlja bez daha, a meni slijedi dvotaktni rad; Mala vlast se želi nositi, a kolica moraju ići gurana drugom rukom.
Uvijek je nezgodno kad je neka vlast u pitanju, pa se pokoravam i nešto lakšeg koraka vraćam uz Poljanu Ivana Pavla II. prolazeći pored montiranog klizališta. Već nešto više ljudi migolji po Kalelargi, više je stolova zauzeto, šuškaju žličice za šećer.
Kakav god da bio, Božić je iza nas i valjda će nam ostati nešto njegovog blagoslova i u novoj godini od koje svi strepimo.
A ti, lipi moj grade, nemoj biti ni Florida, ni Monaco ni nešto treće, nego budi ono što si uvijek bio, budi po mjeri čovjeka i za čovjeka i za svoje građene i neka te tvoja ljepota sama oplemeni opet, pa će sve doći na svoje.
U dobrom duhu i dobre volje, blagoslov i pozdravi svim čitateljima i ljudima dobre volje u dolazećoj godini.