piše: Martina Budimir
Život nam se svima stubokom promijenio. Neki od nas u bujici događaja nisu stigli ni razmišljati o tome što nas je zadesilo, neki su razmišljali i previše, riskirajući u strahu od apokalipse, svoje i tuđe mentalno zdravlje.
Što nam se dogodilo i što nam se događa?
U strahu od bolesti i za život bližnjih, neki od nas slijepo su slušali upute svojom voljom, neki zato što su bili prisiljeni, a ne krijući pri tome svoje mišljenje o teorijama zavjere.
Početkom godine bila sam s kolegicom i četvero predivnih učenika na mobilnosti na Kreti. Nisam osoba od dodira, zagrljaja, po mnogo čemu sam “šeldonasta”, ali itekako osjetim bliskost, povezanost, a ona se na rastanku nakon jednotjedne mobilnosti mogla rezati nožem.
Na letu kući stidljivo smo stavili famozne maske s kojima smo se, priznajem, na koncu rugali. Ne ponosim se time, ali na meni je mogla preživjeti manja tvornica dezinfekcijskih sredstava. Odjednom i maske i dezinfekcija, pa i socijalna ili po nekima samo fizička distanca, postaju stvarnost.
Dalo bi se o tome raspravljati. Jasno je da se radi o fizičkoj distanci, ali je li moguće uistinu održavati socijalne kontakte samo virtualno ili na fizičkoj distanci. Je li dugoročno moguća nastava online ili je ovo bila samo uspjela vatrogasna mjera?
Mislim da je i učenicima i roditeljima, ali i nama nastavnicima bolno jasno da dugoročno, nastava na daljinu nije održiva. Toga su vjerojatno najviše svjesni roditelji. Snašli smo se svi, bar je moj dojam takav, izdržali smo. Bilo je dugo i naporno, dječja kralješnica nije stvorena za cjelodnevno sjedenje za računalom, a ni moja, operirana, to definitivno nije. Dječja duša nije stvorena za distancu, osobito ne za onu socijalnu.
Život se u jednome trenu vratio u kakvu takvu normalu. Korona i mjere činili su se kao noćna mora zbog koje većina nas, koji nismo nikoga izgubili ili oboljeli, još neko vrijeme osjeća samo nelagodu i ništa više. Počelo se planirati. Nije li divno moći planirati što ćemo za mjesec, dva, četiri?! Posjetili su nas dragi ljudi koji su na privremenome (???) radu u inozemstvu, obavila se pokoja pričest, krizma, pa čak i svadba.
I onda je opet buknulo! Srećom bez velikog broja teških slučajeva.
Dolazi nam srednjoškolska prijateljica iz Barcelone. Već se nekoliko godina nas nekoliko iz razreda tim povodom okupljamo na kavi predivne terase jednoga kafića koji je, eto tako, sam od sebe postao i našim okupljalištem.
Nakon srednje ostanete u kontaktu s jednom, dvije osobe. I onda dođe 25. godišnjica mature i osjetite potrebu družiti se i češće s tim dragim ljudima. Kao da pokušavate ukrasti dio mladosti koja lagano nestaje. Hm, koga zavaravamo, s 45, 46 na leđima jurcamo za mladošću?!
Uglavnom, socijalni kontakti preživjeli su ili, bolje rečeno, oživjeli ili zaživjeli tijekom karantene. Svaki meme koji netko pošalje na “razrednu” grupu nekoga je oraspoložio, nasmijao. Polagano su društvene mreže, više no ikada, preuzele ulogu našega kafića, ramena za plakanje, malog oglasnika, pa čak i mjesta za hvalisanje uspjesima, svojim ili članova svojih obitelji. Svojevrsna psihoterapija, koš u koji smo stavljali ono što nas tišti ili dijelili ono što nas veseli.
Cijelo je vrijeme s nama u grupi i naša draga prijateljica iz Španjolske. Sada dolazi na odmor u svoj zavičaj i puna razumijevanja ako se ne usudimo, sramežljivo pita je li tko za kavu. Prva reakcija – šutnja! Onda nekoliko poruka punih isprika, između ostalih i moja, da imamo planove, izbjegavamo kontakte i da ne bismo htjeli završiti u samoizolaciji.
U kojem je trenu strah od samoizolacije postao važnijim od straha od bolesti?
Ljeto je većini vrijeme odmora. Nakratko smo ponovno osjetili čari normalnoga života kojemu je još uvijek glavna karakteristika sloboda, poželjeli smo se malo odmaknuti, zaboraviti na sve i sad opet korona! Opet po starom, ali ipak drugačije. Bolest je opet tu, ali ne toliko vidljiva. Većina nas poznaje nekoga tko je pozitivan, ali srećom nema simptome. Većina je bila u prilici ili se susrela s nekima od pozitivnih.
I tu počinje lov na vještice!
Nismo li privikavanjem odmah na novo normalno mogli izbjeći situaciju u kojoj se virus nekontrolirano širi jer neki oboljeli taje kontakte? A kontakti su bili bez maske, bez distance, priznala većina to sebi ili ne.
Kao nekoć, kada su mučenjem iz jadnica optuženih za crnu magiju, izvlačili imena drugih vještica, tako se i sada, osim stigmatiziranja, izvlače imena kontakata, doduše ne mučenjem, tu strah odradi svoje.
I sve bi to bilo u redu da se u cijeloj ovoj priči u jednome trenu nisu izgubila dva osnovna kriterija važna za dobivanje i zadržavanje povjerenja građana: transparentnost i dosljednost.
Maske pomažu. Maske ne pomažu. Maske su ključne. Zabranjena su bilo kakva okupljanja više od dvoje ljudi. Dozvoljene su svadbe od 300 ljudi. Nakon prelaska granice s BiH obvezna je dvotjedna samoizolacija. Prigodno, pred izbore, više nije. Držite distancu od dva metra! Virus ne skače iz ramena!
Koliki god bio strah za zdravlje i za život bližnjih, nažalost, nadjačao ga je strah od toga da se ne izložiš i da ne budeš prokazan, zaboravljajući pri tome da se zaraziti može na najmanje očekivanome mjestu.
Pokazujemo se i kao pojedinci i kao društvo kao veliki licemjeri i da, mene je sram! Sram me je i ne znam, draga prijateljice, hoću li te bez toga srama moći pogledati u oči kad jednom sve ovo prođe i kad jednom godišnje opet dođeš iz Španjolske i ponovno pokušamo ukrasti dio izblijedjele mladosti. OPROSTI!