PUŠAČKA (NE)KULTURA

piše: Martina Budimir
U posljednje mi je vrijeme sve teže pronaći vremena za pisanje. Bilo bi tako vjerojatno još neko vrijeme da me Sonja nije povukla, neću reći za jezik, nego za virtualno pero. Dotakla se teme koja nam je svima u obitelji bolna točka. Pušenje!

Nismo netolerantne osobe. Smatramo da svatko ima slobodu raditi što hoće, pa tako i sa svojim tijelom, sve dok time ne ugrožava slobode drugih ljudi.

I odrasli smo u nekom drugom vremenu, u vremenu dok su se cigarete još reklamirale na televiziji, dok su roditelji još uvijek pušili cigarete u prostorijama u kojima borave i njihova djeca. Ovo potonje, nažalost, tu i tamo još uvijek viđam.

Nije u to doba još postojala svijest o štetnosti duhanskih proizvoda. Prošli smo kroz različite faze odnosa društva prema cigaretama, službeni se stav mijenjao, mentalitet uglavnom ostajao isti. U mojim je srednjoškolskim danima društvo objavilo rat cigaretama i bitka se činila gotovo dobivenom. Cigarete su stigmatizirane i nitko nije ni naslućivao kakav će odnos prema njima mladi imati kroz nekoliko godina.

Cigarete u prvoj polovici devedesetih u malom mjestu u Slavoniji, iskreno, nisu imale konkurenta s kojime bi se mogle mjeriti kao „Neprijatelj broj 1“ mladih. Alkohol je ionako još uvijek općeprihvaćen u našem društvu i teško da će tu bitku itko i započeti voditi u dogledno vrijeme.

Pet godina nakon završetka srednje škole, kao apsolventica, počinjem raditi u gimnaziji koju sam i sama završila. Na našoj je maturalnoj večeri jedan dečko priznao da je pušio travu. Svi su se zgražali. U maturalnom razredu kojemu predajem 5 godina nakon svoje maturalne samo dvije osobe nisu probale travu.

Od tada se sve odvija nevjerojatnom brzinom. Marihuana je samo jedna od stvari koje se nude mladima i u usporedbi s kojima cigarete djeluju potpuno benigno. Kako onda uvjeriti mlade ili one malo manje mlade u štetnost cigareta? Kako promijeniti navike pušača koji pušenje cigareta u javnosti smatraju svojim pravom?

Dovoljno je otići na bilo koji forum na raspravu povezanu s cigaretama. Javit će se mnoštvo pušača koji onoga tko se usudi prigovoriti odmah kite epitetima poput netolerantan ili zaostao. Smatraju bilo kakve zabrane pušenja ugrožavanjem njihovih prava. Ne vide i ne žele vidjeti drugu stranu. Čast iznimkama, naravno da ih ima, samo nisu toliko glasne.

Zabrana pušenja uvedena je u mnoge tzv. civilizirane zemlje. Vrlo se lako prilagođavamo pravilima i zakonima dok boravimo u njima, što iz straha od kazni, što zbog čudne navike da čim pređemo našu granicu postanemo uljuđeni i držimo se zakona. Nema veze što pri povratku opet vraćamo sve one negativne navike premda je očito koliko su štetne.

Zabrana pušenja uvedena je i u neke zemlje na koje neopravdano gledamo kao na nama inferiorne zemlje. U nekima je od njih konzumacija duhanskih proizvoda dio tradicije, kulture … Pušači su se i tamo prilagodili i strogo se drže pravila.

Nakon što je zabrana pušenja u javnim prostorima uvedena i u Hrvatsku, laknulo nam je. Bili smo u tome trenutku, naime, već u fazi da ne možemo frizeru jer se u svakome frizerskom salonu pušilo. Pušilo se čak i u institucijama u kojima bi to trebalo biti najstrože kažnjavano, ali uvijek se tražio neki, činilo se humaniji pristup kako se ljudi ne bi išli smrzavati van da zapale jednu.

Obradovala nas je ova vijest o zabrani pušenja jer Josip, moj suprug, boluje od Bürgerove bolesti. Radi se o bolesti krvožilnog sustava uzrokovanoj pušenjem koja često završi gangrenom i amputacijama. Zbog ove je bolesti Josip ostao bez noge. Kako bi usporio napredak bolesti, mora apsolutno izbjegavati sve prostore u kojima se puši i bilo kakav kontakt s nikotinom. To uključuje i prostorije u kojima se u danom trenutku ne puši, ali inače netko tu i tamo zapali.

Nadali smo se da će zakon o zabrani pušenja zaživjeti i u Hrvatskoj. No, u Hrvatskoj puno toga nije kao u drugim zemljama. Nakon pritiska ugostitelja, zakon je ublažen, ali i po novom se zakonu trebalo znati koji su prostori, tj. dijelovi prostora pušački, a koji nepušački. Tako je na papiru.ž

Kako je u stvarnosti? U stvarnosti pitate na ulazu u neki objekt smije li se u njemu pušiti, a dobijete odgovor: „Ne smije, ali slobodno zapalite.“ Naša je prednost u tome što većina misli da želimo zapaliti pa iskreno odgovori tako da ova metoda gotovo savršeno dobro funkcionira u izbjegavanju prostora u kojima se puši, a to su nerijetko i restorani, čekaonice, autobusi … Za objasniti koliko nam treba za pronaći nepušački smještaj na našoj obali trebala bih cijeli jedan tekst.

Mnogi nam ne vjeruju da je bolest uzrokovana cigaretama. Neki nam se podsmjehuju i rugaju, tvrde da pretjerujemo jer na svadbama tražimo stol na terasi. Odlazak na koncerte u zatvorenim sportskim dvoranama – prekrižite. Putovanje vlakom – prekriženo crvenim. Puši se gotovo svugdje, zakona se ne drži gotovo nigdje.

Uvođenjem novotarije u vidu e-cigareta situacija se dodatno pogoršala. One još nisu obuhvaćene zakonom pa se nerijetko nađete u situaciji u kojoj u nepušačkom prostoru osoba do vas počne „pariti“. Većina e-cigareta, premda ne sadrže mnoge druge štetne sastojke, i dalje sadrže nikotin, a ugodni miris vjerojatno drži njihove konzumente u čvrstom uvjerenju da nikome ne smetaju.

Primjer moga supruga možda je ekstreman primjer, ali uzmite bilo koju situaciju u kojoj su djeca, kronični bolesnici, astmatičari (slobodno nastavite niz) izloženi dimu cigareta. Moramo li mi biti jedina zemlja u kojoj su ugrožena prava tih ljudi jer ne mogu u potpunosti sudjelovati ne samo u društvenom životu nego i u egzistencijalno važnim stvarima jer se ne smiju izlagati dimu cigareta?

Stoga, dragi pušači, nemam ništa protiv vas, ali razmislite ponekad i o tim ljudima kada drugi puta pomislite da su ugrožena vaša prava jer negdje ne smijete zapaliti.

Živi i pusti druge da žive, stara je parola koja vrijedi i u ovome slučaju.