Suma na kraju godine
(razmišljanje za dan zadnji, prije dana prvoga)
piše: Fra Jozo Grbeš/Chicago
Biološki smo povezani jedni s drugima. Kemijski smo povezani sa zamljom s kojom dijelimo život. Atomski, molekulski smo povezani sa svemirom. Atomi u našem tijelu su iz svemira. Znanstvenici danas otkrivaju nastanak planeta, galaksija, sunčanih sustava, sve do velikog Big Banga jer je svaki korak u stvaranju ostavio svoje tragove. I po njemu modernom tehnikom znanstvenici idu natrag, otkrivaju uzroke i vrijeme. I svemir ima memoriju. Sjećanje. Čovjek ima sjećanje. Čovjek ima srce!
Nova godina nije uvijek počinjala prvog dana siječnja. Tako je bizantijska era počinjala 1. rujna, hebrejska 1. listopada, rimska od 24. travnja. Svaka reforma kalendara donosila je mnoge promjene, pa nerijetko i novi datum za početak godine. Tradiciju da se prvi siječnja uzima kao početak nove godine, uveo je Julije Cezar nakon reforme svoga kalendara koji se po njemu i nazvao – Julijanski. To je bilo i u skladu sa starom poganskom tradicijom i svetkovinama u čast Sunca koje je, po prilici u to doba, prošlo kroz prvi zimski solsticij i od toga trenutka noći postaju sve kraće, a dani sve duži – priroda je, dakle, upravo završila jedan svoj ciklus i sada slijedi obnova, novi život koji ima svoj zenit u ljetu, u obilju hrane, u žetvi.
Bez obzira na datume, novost novog vremena uvijek je bila povod promišljanju o životu, čovjeku, stanju duše, pojedinca, obitelji, nacije, svijeta. Mudri ljudi razmišljaju gledajući unatrag, tražeći mudrost kako bi ona postala svijetla stazi novog vremena.Bez obzira na različitosti različitih dijelova svijeta, zajedničko kao da je svakom čovjeku: od godine koju je dočekao, skromno ili raskošno, svatko je nešto očekivao. Zaboravljalo se sve loše i sve su misli bile upravljene prema budućnosti.
Nova godina je svojevrsna vremenska prekretnica, označena svečanim zatvaranjem jednog razdoblja u prošlosti i otvaranjem novoga s neizvjesnostima i nadanjima. Taj čin sadrži i pokazuje određeno poimanje vremena. To nije novost naše civilizacije jer je još od mitskih vremena na poseban način obilježavan početak novog vremenskog razdoblja.Početak nove godine dakle predstavlja određeno poimanje vremena i odnosa prema njemu. A to razmišljanje o vremenu nužno je uključivao govor o mudrosti.
Povijest je sabiranje iskustva mudrosti. Mudraci su stoljećima u raznim kulturama tražeći mudrost ostavili tragove generacijama koje slijede. Istok je slijedio konfucijevu mudrost koja je pokazivala put koga slijediti, izrečena u govoru: “Tko ne zna, a ne zna da ne zna – opasan je -izbjegavajte ga! Tko ne zna, a zna da ne zna – dijete je -naučite ga! Tko zna, a ne zna da zna – spava -probudite ga! Tko zna i zna da zna – mudar je -slijedite ga!” Grci su u svom tragičaru Eshilu mudrost vezivali za patnju: “Mudrost se osvaja patnjom. U školi patnje najbolje naučiš mudrosti.” Rimljani je ona bila toliko važna da su čak imali i božicu mudrosti, Minervu. Isus iz Nazareta mudrost je povezao s ljubavlju, a ljubav sa svakim činom: “ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio.”
Veliki zapadnjaci tražili su je: u redu stvari:“Zadaća mudraca je stvoriti red.” (Toma Akvinski), u posluhu: “Poslušnost je početak svake mudrosti,” (Hegel), u iskustvu: “Mudrost je kći iskustva.” (Da Vinci), u traženju: “Sve dok čovjek traži mudrost, dotle zaslužuje naziv mudraca.” (Goethe). Poplarni, moderniji Džubran je to izgovorio u opreznosti: “Očuvaj me od mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije i veličine koja se ne klanja pred djecom.”
Vrijeme i mudrost idu zajedno. Prijatelji su. Svaki novi vremenski ciklus, dan, mjesec, godina, stoljeće stvaraju niz mudrosti koja se nudi čovjeku kao put. Kao što je čovjeku ponuđeno znanja svih umova i generacija prije njega, tako je čovjeku ponužena i mudrost svih mudraca prije njega. Stoga čovjek ne može ostati, biti isti. Rasti u mudrosti je hod prema savšenome u konačnom, traženje kao najvažniji dio ljudske sudbine. Stoga novost kalendara koji iznova počinje brojiti sekunde i sate, dane i mjesece dovoljan je povod razmišljanja o mudrosti. Malim koracima.
Mi koji smo kršćani još svježe razmišljamo o božićnim tajnama i događajima, sigurno ne možemo ne vidjeti jednu jednostavnu poruku. Bog je došao u mali Betlehem, Nazaret, u nepoznata sela, neznane ljude. Božji zahvati uvijek s malenima, poniznima. Velike stvari uvijek dolaze iz malih mjesta, s okrajka. Velika otkrića nastala su u podrumima, garažama. Veliki izumitelji radili su iz zabitnih mjesta. Velike rijeke izviru u tišinama malih šuma. Veliki svjetski spisi, književna djela, nastala su iz dubine noćnih samoća. Bog je u svojim susretima s ljudima uvijek djelovao jednostavnošću poruka. Velike stvari dolaze od malih i poniznih, a u stvari velikih duša.
Ili kako to u pitanjima izgovori John Templeton: “Tko sam? Što radim ovdje, na Zemlji? Što me očekuje u budućnosti? Kako se samostalno otisnuti u svijet koji katkada izgleda kao da ga ispunjavaju samo sukobi i nadmetanja? Kako se bolje slagati s ljudima koji me okružuju? Kako se nositi sa svakodnevnim pritiscima? Kako biti uspješan na poslu? Kako pronaći mir usred velikih previranja? Kako ostvariti koristan i sretan život?”
Godina dakle još jedna je iza nas. Mijenjamo kalendare. Analiziramo sebe i svoje, događaje i ljude, državu i pojedince. Tražimo objašnjenja, govorimo Bogu hvala i nadamo se da ćemo bolje činiti, razmišljati i živjeti u godini koja otpoče svoju nepoznatu putanju. Dobro se je spremiti za put. Poći, naoružan snagom koja ima nepropadljiv izvor! Dijelim s vama malo te snage izražene u riječi običnoj:
Ne zaboravite mi nismo uvijek odgovorni za ono što se nama događa, nismo uvijek u poziciji kontrolirati tu stranu, ali smo odgovorni za ono kako se postavljamo u odnosu na ono što se nama događa. Vjerujte u sebe! Naša osobnost i jedincatost jest dar Boga Stvoritelja. Trebali bismo poštivati sebe i nikada dopustiti nikome da nas tretira poput smeća. Svaka osoba je važna! Nemojte se usredotočiti samo na negativne strane života. Gledajte divne, lijepe, pozitivne strane. Budimo pošteni prema samima sebi: dano nam je tako puno dobrih stvari i dobrih ljudi u životu, puno više nego loših i zlih. Budite plemeniti i darežljivi. Ljudi koji su uvučeni sami u sebe izgledaju poput malenog paketića. Što je čovjek darežjiviji, to mu je duša šira. Ne zaboravimo onu mudru: “Ono što dajete drugima čuvate ustvari za sebe, a ono što čuvate sebično samo za sebe, sigurno gubite.” Budite mudri ljudi. Budite ljudi ljubavi. A to znači patiti s ljudima, dijeliti s njima život. Sačuvajte smisao sa šalu. Osmijeh je sigurnosni otvor našega mozga. On nam pomaže prihvaćati neprihvatljivo i razumjeti nerazumljivo. Neka Vam šala bude događaj ljubavi. Vjerujte u Boga. Vjera u Gospodina čini život vrijednim življenja, jer vam vjera u Boga daruje spoznaju kako ste i vi dio nečega što je puno veće od tebe i od mene.