Iz naše arhive/ Objavljeno 21.05.2015.
piše: Božica Jelušić
Popodne je bilo sparno, pa sam zaspala u Dvoru na kauču, sa laganom dekom preko bubrega, golih nogu i ramena.
Nešto sam napeto sanjala, pa se trgoh u ljepljivom znoju i izađoh napolje, na terasu gdje se sušilo moje bijelo rublje.
Cvijeće je molilo za osvježenje, zemlja titrajući isparavala vrelinu. Lagano sam zalijala sve u cvjetnjacima i potom popila čašicu likera od bazge i zapalila cigaretu, udišući sada već težak miris bazge i ocvalih bagrema.
Iznenada se stuštilo i zapuhalo, zapraštalo i raspadalo, u pravoj orgiji elemenata. Mangove drvene igračke poletješe s terase i raspadoše se na betonu.
Cvjetnjaci su se rušili, rublje mlataralo, kao da će se otkinuti s konopca. Kroz otvorene prozore, mlaz kiše prosuo se po zavjesama i parketu.Rigalo je iz oluka, potom led zabubnja neki plemenski tamtam po crijepovima i limu. Bujica vode poteče niz brijeg, bruseći sitni šljunak na prilazu imanju. Ali ja nisam poduzela ništa.
Stajala sam na rubu terase, dok mi je voda ulazila u mokasine od antilopa, a okolo se stvarala mreža iskrižanih munja iznad dvorišta. Pomislih koliko bi mi grudica leda upalo u usta, da izađem na travnjak, zabacim glavu i širom otvorim vilice? Bljeskanje je bilo fascinantno, sva ta nebeska grmljavina i fleševi, poput oratorija na improviziranoj sceni. Kazalište u šumi upravo je dobilo novi smisao.
Pomislih kako su slabe naše energije, zapretane, učmale, kukavne, prema titanskoj moći Prirode. Kako bismo mi stvorili velika djela, ljubili smrtno i dosmrtno, mijenjali tijek povijesti, osvajali vrhove, s tim beskrvnim DOTRAJAVANJEM i čuvanjem snage za neke “druge dane”, uplašeni od starosti, katatonični pred licem smrti?
Čučimo u golubinjacima, izbama, stanovima i gajbama, čekajući da netko dođe i oslobodi nas ropstva, ali to se ne dešava nikada. Kako veli pjesnikinja S. M. “Ušljivi grade, na svakom od tvojih uglova po jedna stvar je propala”. Ja žalim što je prošlo doba divljine, doba Titana i prvih ljudi, trčanja s vukovima, letenja s litica, parenja s kentaurima i Panovom družbom.
Gradovi su pojeli i obogaljili ljude, krv nam se u njima razvodnila poput sirutke. Grad uništava, oluja pročišćava, blizina guši a samoća uzvisuje. Počinjem razumijevati zadnju gospodaricu ove kuće, njeno čudaštvo na brijegu, oporu narav, štih ludosti.
Treba izdržati usred oluje i mraka, koji se zgušnjava oko smreka kao sivkasta smola. Neću paliti ništa od strojeva, pružam ruku i nasumce vadim neku goticom otisnutu knjigu, uporna u nakani da ću ovoga puta doista samo čitati.
U kući ima sira, kruha, rajčice, čokolade, vina, mnogo nezaslužena obilja. Ujutro ću vidjeti što je led učinio nevenima i danas presađenoj kamilici.
Što se mene tiče, mogla bih tako zatvorena i otvorena ostati ovdje kojih desetak godina, ne javljajući se nikome, slušajući vjetar i ptice i razgovarajući s javorima na proplanku s travom polegnutom nakon oluje.
U zajedničkoj molitvi, s pogledom prema beskraju.
20. svibnja 2015.
Flora Green