JACKY POSTAJE ČUKO

Iz naše arhive/ objavljeno 30. 01. 2009.

autor: Emil Cipar
Ne znam kako početi ovu priču. 

-Pa svaka priča počinje od početka …reći će učeni i manje učeni ljudi.

Znam, znam, nije mi ova priča prva, ali ova je nekako posebna. Tu su početak i kraj tako zamršeni, da ih ne možeš razdvojiti da ga jebeš. Hočeš početak, ali kraj se „zalijepio“, pa ih ne možeš prepoznati kao takve.

Svejedno ja ću nekako pokušati: Pa, onda:

Imam godina ohoho… i psa, koji se definitivno zove Čuko. Dobro, znam da se svi psi definitivno nekako zovu …Garo, Nero, Bleki, Žujo, Šaro… pa što je tu posebno!? O tome možeš pisati priču, ako nemaš pametnijega posla, ali tu nema neke posebnosti …nema onoga što priču čini pričom ….jer pas je pas, a priča je priča. Zna se valjda što je pas, a što je priča. Ako želimo postati Društvo znanja, ne moramo još i to učiti. To se zna. Ili …da pojednostavnim …zna se!

Da, da …dobro sad… Moj se pas nije oduvjek zvao Čuko. Ustvari jest malo bio Čuko, ali pravo mu je ime …Jacky. Rođen je prije devet godina u Španjolskoj, kao plod neke kratkotrajne veze, površne ljubavi sa promenade, -Neki fini gost iz Engleske, ili Njemačke, zaveo je domaću kuju i iz te veze rodio se Jacky. Oca nije niti upoznao, a od majke su ga rastavili vrlo rano. Kao beba, bio je nepoželjan, suvišan, ali dobio je malu šansu. Djeca su ga onako maloga, sićušnog, ponudila na prodaju, za par peseta. Ako do podne ne bude prodan, završiti će, kao i većina takvih štenadi, u moru, s kamenom vezanim za nogu.

Sudbina je htjela, da je u to vrijeme, na tome mjestu boravila grupa mladih ljudi iz Njemačke. Sažalili su se na štene, koje je, eto, voljom ljudi, krščana – pretpostavljam, izloženo takvoj sudbini. Kupili su ga ne razmišljajući o njegovoj budućnosti. Svojim izgledom, odavao je pripadnost „Jack- Russel“ rasi, pa je dobio ime Jacky, što bi trebalo biti deminutiv od Jack.

Zar je to bilo sve

Hoćeš- nećeš, mali je Jacky, unio promjenu u dnevni život mladih ljudi. Morali su brinuti o njemu, što su činili s manje oduševljenja. Lekcija iz biologije, koju su tada naučili, nije im baš bila po volji. Možeš misliti! Mali psi moraju ponekad obaviti fiziološke potrebe, pa ih moraš izvoditi u šetnju. I to, često. Nekoliko puta na dan, čak i po noći.

U početku su to činili s oduševljenem, ali s vremenom se je moralo vršiti prebrojavanje, ono …en- ten -tini… Nesretnik je onda morao …u bilo koje doba dana, ili …još gore …noći, posvetiti jedan dio vremena, malom Jackyju.

Došlo je i vrijeme povratka. Jackyja su nekako „prošvercali“ u Njemačku, ali …što sada? Kao grupa više nisu postojali, ali Jacky je još bio zajednički. Nitko nije htio, a niti mogao brinuti o njemu. Treba ga negdje udomiti, ali gdje? Dani su prolazili, a Jacky se „povlačio“ od nemila do nedraga. Svi su …ili radili, ili išli u školu, ili studirali… U ničijem životu on nije imao mjesta. Udomiti ga negdje, bila je jedina briga tada. Pitali su, molili, kumili ….ali ništa od toga.

Ja sam tada živio s obitelji u Njemačkoj. Upravo smo bili promijenili stan, jer nam je dotadašnji postao prevelik. Stariji sin je izašao iz kućne zajednice i živio sa djevojkom. Morali smo se nekako priviknuti na to. To je u Nijemaca sasvim normalno, ali mi smo se morali priviknuti na to, kao što smo se morali priviknuti na mnoge stvari, koje nam nisu bile stavljene u kolijevku.

Život u tuđini je takav. Moraš sklapati kompromise, ako ne želiš „upasti u oči“, „biti crna ovca“. S vremenom, ti kompromisi postaju dio tebe, prihvatiš način razmišljanja, postaješ manje-više ravnopravnim članom sredine u kojoj živiš. To se onda zove otuđivanje, ili raskorjenjivanje. Gubiš nekako svoj identitet, udaljuješ se od svojih korijenja, ali novi identitet osjećaš kao nešto što nije tvoje, što ti „ne stoji dobro“.

Nikada nisam naučio, kako se uspješno nositi s tim problemom. Veći dio vremena, bio sam članom zajednice u kojoj smo živjeli, poštivao pravila, navike i običaje, koji su mi bili strani, ali prihvatljivi, ali bilo je trenutaka, kada sam bivao svjestan svoga raskorjenjivanja. Te trenutke …bolje je zaboraviti, ne dirati u njih, nego prihvatiti onu površnu stranu života. U jezgru ne zagrizati.

Dakle …moja osiromašena porodica tražila je novi smisao života. Još jedan sin bio je u kući, ali bilo je samo pitanje vremena kada će nas i on napustiti. Ostajemo moja žena i ja. Još nije bilo postavljeno pitanje …zar je to bilo sve? Ali,ono je visilo u zraku.

Da se vratimo priči o Čuki: Jedna djevojka iz te grupe, moja sadašnja snaha, imala je uspjeha. Razgovarala je s mojim sinom i njegovom tadašnjom djevojkom, naravno o Jackyju. Moj sin je obećao da će razgovarati s nama, ali nije previše nade polagao u uspjeh.

–Moji starci si ti sa sela. Za njih ti je životinja, životinja i mjesto joj je u štali, na dvorištu… a nikako u kući, razumiješ? Ali pokušat ću!

Toga dana bilo je pomračenje Sunca. Ja sam otišao to pogledati. Za jedno kratko vrijeme mjesec se „uvuče“ između Sunca i Zemlje i milijuni ljudi promatraju to. Neki to vide kao predznak nekih događaja; dobrih, loših, katastrofalnih… Na mene to nije ostavilo neki poseban utisak. U jednom času Sunce izgleda kao nagriženi keks  …i to je to.

Kada sam se vratio kući, stariji sin bio je u posjeti, što je bilo skoro uobičajeno. Mama je skuhala nešto hrvatsko, pa…

Ali, osjećao sam da to nije bilo sve. Oprezno je počeo priču o Jackyju. Mi smo slutili čemu to vodi i prije nego je pitanje uopće postavljeno, moja žena je rezolutno ubacila:

–Pas mi neće u kuću! Ne dolazi u obzir!

Čekaj, polako …moramo mu bar dati šansu. Moramo ga makar vidjeti! Ne možeš se tako ponašati! Nismo na sibinjskoj stanici! To je uvjek polučivalo dobre rezultate. Moja žena je odrasla u Staničnoj ulici u Sibinju, koju smo svi zvali sibinjska stanica. Na taj način sam ženi stavio do znanja da živimo u Svijetu. Mi još uvijek možemo reći ne, ali onda to nismo učinili balkanski, nego kulturno, zapadnjački, civilizirano… Moja žena je nevoljko pristala, ali drugoga izbora nije bilo.

Sin i ja otišli smo kod Danny, gdje je Jacky trenutno prebivao. Danny je imala svoju frizersku radnju. „Hair studio“ -zvalo se to. U pozadini se ulazilo u Jannyn stan. Janny je bila u radnji, a Jacky u stanu.

Nakon kratkoga pozdrava, Janny nas je odvela u stan. Prvo je ušao moj sin, pa Janny …i ja na kraju. Jacky je bio iznenađen neobičnom posjetom. Ustao je, prošao pored sina i Janny i uputio se pravo meni. Sjeo je i uputio mi pogled kojega nikada neću zaboraviti.

Da bi skratio muke neizvjesnosti donijeo sam odluku, sudbonosnu odluku; -Uzeo sam to jadniče u naručje i, kako je kasnije ispalo, taj zagrljaj još uvjek traje. Napustili smo „Hair studio“ i nismo ni čuli ono …alles Gute!, što je Danny uputila za nama.

Sa parkirališta ispred našeg stana primjetio sam da su zavjese na prozoru našeg stana pomaknute u stranu. Žena nas je već uočila, ali njen izraz lica nije slutio na dobro. Šta možeš, odluka je već pala, moramo zagristi i u tu kiselu jabuku. Ušavši u stan, spustio sam Jackija na pod. On je potrčao mojoj ženi i uputio joj je isti pogled, kao i meni maloprije. Moja žena ga je pomilovala po glavici i nakon kraćega vremena upitala: 

-A gdje ćeš ti meni spavati? Moramo mu kupiti korpu za spavanje, pa ćemo u nju staviti dekicu. Evo ovdje u kutu ima mjesta i tu će mu biti toplo. Moraš kupiti i posudu za hranu i vodu!

Sve smo to, naravno kupili. I hranu za mlade pse, i igračke, i košaru za spavanje. Ali to Jackyju nije bilo toliko važno. On je shvatio da će mu to sada biti dom, konačno, konačno…Meni, koji sam pse dotada poznavao, samo kao dio lanca, čiji je drugi kraj vezan uz kolac, pripala je čast brinuti se o obavljanju fizioloških potreba, naravno ne u stanu.

Ime mi se od samoga početka nije svidjelo. Ja sam predložio ...Čuko. Moja žena je rekla:

– Ma ajde! ‘ko je ovdje sa Sibinjske stanice? Kakav Čuko, daj… 

Dobro -priznajem nije baš europski, ali …jebiga, nešto pametnije mi nije palo na pamet. Bolje nego Jacky! – A šta fali Jackyju? Odi ti meni, mali moj Jacky!

A kako se zove pas
I …od toga dana, kada je sunce izgledalo kao nagriženi keks, naš se život iz korijena promjenio. Sve je bilo podređeno Čuki, koji je još uvjek bio Jacky, ali sam ja pokušavao nekako, bar za internu upotrebu uvući -Čuko.

Već pri prvom izlasku na „Livadu“, Čuko je upoznao društvo. Oko desetak pasa, raznih pasmina, velikih, malih… Ja sam upoznao pripadajuće vlasnice, rjeđe vlasnike…

-A kako se zove pas? Bilo je najčešće pitanje. Ja sam pokušao „prodati“ Čuko, ali to je bila katastrofa. Ako Nijemci nešto nemogu izgovoriti, onda su to Krk i Čuko. Oni jadnici, koji su proveli godišnji odmor na Krku, na pitanje …gdje su bili, odgovaraju većinom: –Na jednom otoku u blizini Rijeke. Oni rijetki, koji pokušaju izgovoriti Krk, imaju ogromnih problema. Onaj „rolajući“ r, ne paše između dva suglasnika. Najčešće to ispadne Krik, ili Krrrrrk, tako da moraš pitati …gdje, gdje? Nakon toga dobiješ odgovor: –Ma, na jednom otoku, u blizini Rijeke.

On je sad u takvoj fazi

Tako je bilo i sa Čukom. Nakon što sam nekoliko puta ponovio …i bezuspješnog pokušaja da se to izgovori, a i onda je najsličniji izgovor bio neki:-tšuko, odustao sam. U društvu je bio …Jacky, a kada smo bili sami, bio je …Čuko.

Čuko je cijepljen protiv svih mogućih bolesti, ugrađen mu je čip sa JMB-om, dobio je putne isprave …naravno da u njima stoji Jacky. Ja sam to nekako progutao, kao i mnogo toga dotada. A bilo je i dosta drugih problema, koje je valjalo rješavati. Predstojio je i pubertet, pa se valjalo pripremiti za to, a trebalo je Čuku naučiti piškiti muški …onako da digne nogu uz stablo, a ne da čučne kao curice.

Dobro …Jacky može piškiti kako hoće, ali Čuko to mora činiti, kako to priliči muškarcu. Nisam mu mogao pomoći ni u pubertetu, jer nisam niti sam imao nekih iskustava. U doba mojega puberteta bili smo tako siromašni da si ja nisam mogao priuštiti niti pubertet. Kroz njega sam prošao neprimjećeno. Isto tako, nisam si mogao priuštiti niti razne „faze“, koje su naša djeca imala, ili još uvjek imaju u izobilju. -On je sad u takvoj fazi, moraš to shvatiti! I ja sam uvjek shvaćao, jer naglasak je bio na …moraš!

Moram pitati Čuku

Čuko i ja odvajali smo se jako rijetko, i ako …onda na kratko vrijeme. Svaki susret i nakon najkraćeg rastanka slavio se. Čuko je postao dijelom moga bića, a nadam se …i ja njegovoga. Bezbroj pametnih, mudrih savjeta iz pera najvećih autoriteta iz područja pseće psihologije, postali su manikulatura.

Čuko i ja imamo svoje mišljenje o tome i nerado ih prihvaćamo. Prije nego nešto zajednički poduzmemo, razgovaramo o tome, razmotrimo razne aspekte i onda donosimo odluku. Bude tu i nesporazuma, jer naša okolina nema uvjek razumjevanja za naše dijaloge. Međusobno pogledavanje, sumnjičavo klimanje glavom, još su najbezazleniji oblici toga nerazumjevanja.

Ako, na primjer, nekome kažem: –moram pitati Čuku!, ili …ne znam što će Čuko reći na to! …onda je najčeši komentar …šutnja, a u izgovorenom obliku bilo bi to …ovaj nema tri čiste, ili …ovaj nema sve koze na broju.

Kako rekoh grad u kojem smo živjeli, nastao je „na papiru“. Ni nakon trideset godina postojanja nije pronašao svoj identitet. Manji gradovi, koji su tom prigodom nestali, imali su svoje korjenje, svoju povjest, svoje ja …kako bi se to moglo reći. Svaki pokušaj da se to nekako objedini, neslavno je propao. Otpori su bili …i još uvjek su ogromni.

Scheiss egal

Dakle …grad koji traži svoj identitet …čovjek koji traži sam sebe i pas …koji jednostavno traži svoje mjesto i svoju sigurnost, postali su nedjeljiva cjelina. Sve bi to bilo o kay, ali u toj kombinaciji je pas bio …Jacky, a to mi se, kako rekoh nije sviđalo. Dogodilo se još, da nam makroekonomske prilike nisu išle na ruku. Mirovina je imala sve manju kupovnu moć, troškovi života rasli su neuobičajeno brzo, pa je tema za razgovor o budućnosti, bilo više nego dovoljno.

Bilo bi idealno, kada bi postojalo neko mjesto, u kojemu bi svi nekako našli sebe, imali sigurnost i osjećali da nekako tu pripadamo. Možda je Hrvatska moguće rješenje. Počeli smo razmišljati o tome. Čuko i ja smo to nekako prihvatili, ali okolina nije uopće imala razumjevanja. -Pa ti si potpuno poludio! Gdje ćemo sada nakon toliko godina počinjati iznova! Pa mi više ne pripadamo tamo, mi smo se otuđili! Zar ti to ne možeš shvatiti?

Znam da smo se otuđili, znam da smo otišli. Ali niti nakon tridesetipet godina nismo stigli nikamo. Ueberall und nirgends. Možda bi ipak vrijedilo pokušati.

Da priču skratim …mi smo pokušali. To jest učinili smo to Čuko i ja. Žena će doći kada dobije mirovinu, a djeca niti ne pomišljaju psima dati ime Čuko. Oni su rođeni u Njemačkoj, pa je to i razumljivo.

Dakle Čuko i ja smo se vratili u Hrvatsku. Oprezno, oprezno, da ne učinimo bilo kakvu nesmotrenu grešku, koja bi pokvarila budući suživot, učimo hodati. Na pitanje kako se zove pas …odgovaram …Čuko! Ali, pa svi se psi zovu ćuko. Da, ali ovo je Čuko sa velikim Č. Opet nerazumijevanje, ali sada mi je to svejedno. Scheiss egal!

Ovo je priči kraj. Za mene i Čuku ona tek sada počinje. Imamo osjećaj da sam ja našao sebe, a Čuko može biti nesmetano Čuko.

I to je to!