Nova knjiga – Verica Sikore: “Žena koja priča s vranama”
tekst i foto: Slavko Žebić
Osijek/ Nova je to knjiga, treća po redu, novinarke i spisateljice Verice Sikore, u samo godinu dana.
Za Dan Grada, dakle u prosincu 2013. godine, predstavila je čitateljima svoj prvijenac, knjigu za djecu naslovljenu kao „Suze snježne princeze Tare“, posvećenu unuci Tari, a samo nekoliko tjedana poslije, za blagdan Nevine dječice i svoj prvi roman „Mama-Mutti“, oporu i tužnu priču o stradanju obitelji i djece u poraću.
I evo, za Božić 2014., baš na blagdan sv. Ivana promovira svoj novi roman, pomalo sumornoga naslova, a tako je tomu, čim su vrane tu, no priča je to o traženju Vječne ljubavi, sintagma koja nije tek pusti paravan već naša nevidljiva i općenito poznata zbilja.
Verica, ne samo da je dobra novinarka i spisateljice, već je i dobra organizatorica velebnih promocija, pa je tako prvu održala u prelijepom ambijentu Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, a potonje dvije u foajeru HNK u Osijeku. I za divno čudo, ove su dvorane bile malene da prime sve ljubitelje pisane riječi.
Uvod u predstavljanje knjige dala je osječka i hrvatska umjetnica Sandra Lončarić, prelijepo interpretirajući ulomke iz nove knjige, a potom su svoj sud o knjizi iznijeli Kristina Babić i Ružica Pšihistal i na kraju svakako autorica. Toplo su preporučile novo štivo svekolikom čitateljstvu i na kraju poslali poruku: – To nije kraj!
– Vječna te ljubav uvijek zove, ustvrdila je autorica i opetovano naglasila – ne, to nije kraj.
Da je knjigu, još u rukopisu, pročitala u jednom dahu, ustvrdila je Kristina Babić, uvjerena kako će se dopasti i svima nama. Prvo je čitanje izazvalo ljubav na prvi pogled, ali preporuča da knjigu čitamo i u osami, tražeći samoga sebe i vječnu ljubav koja se nudi. Kaže da će nas Žena koja priča s vranama obogatiti, jer je poput glazbene čarolije, koju svi želimo čuti i naprosto osjetiti u sebi.
I Dubravka Pađen Farkaš, ravnateljica GISKO i sama spisateljica i autorice nekoliko knjiga za djecu, puna je hvale za Vericu i novi uradak. Novi roman vješto vodi čitatelja u svijet ljubavi, ljubomore, odanosti, očaja, zavisti i snage, u svijet kojega će svatko prepoznati. Priča je to o ljubavi bez granica, priča za sve nas koji vjerujemo u vječnu ljubav i sretan kraj.
Prof. Stjepan Sokol, čovjek koji predstavlja prošli roman „Mama Mutti“ nanovo je očaran novom knjigom. Imao ju je čast pročitati u rukopisu i ustvrdio je da je Verica tu baš onako svoja, zadržala je osebujni stil i dodatno osnažila svoju duhovnost, svoju razigranost. Uspjela je još jedan dio svojega punoga života ukoričiti u novu knjigu i ja joj od srca čestitam.
Prof. dr. sc. Ružica Pšihistal također je nadahnuto govorila o novom osječkom romanu, potvrđujući mu atribut činjenicama da je autorica Osječanka, da se Grafika d.o.o. Osijek potpisuje kao izdavač a njihova je i priprema za tisak, knjigu je ilustrirao osječki akademski umjetnik Nikola Faller a potporu su joj pružili grad Osijek i Osječko-baranjska županija. Pa zar može biti osječkija?
Na upit kako ju se dojmilo novo štivo, ustvrdila je kako je to meko, pitko tkivo, gotovo relaksirajuće, u kojemu je ljubavna priča u središtu. Ili bolje reći dvije ljubavne priče, jedna u kojoj su likovi povijesne ličnost a druga je suvremena sa izraženim atributom vječnosti na kojemu ustrajava autorica. Priznat ćete kako je to izazovna komponenta, svima nama koji smo naviknuti na privremeno, pa onda taj atribut vječnosti daje naprosto romantičnu auru čitavoj ovoj priči.
Ali glasovita je profesorica sa Filozofskog fakulteta u Osijeku na marginama predstavljanja progovorila o još dvije važne teme, o pripovijedanju i o čitanju.
Na primjeru Vericine priče ona tvrdi kako se negira i poništava slučajnost, kao ništa u životu nije slučajno pa ni pripovijedanje o djetelini s četiri lista, o bosim koracima koji i u travi uvijek nađu nečija stopala, pa ni vječna ljubav nije slučajna ali je moraš istrajno tražiti, vjerovati u nju. Tako ni vrane nisu slučajne i one imaju svoje poslanje.
Govoreći o čitanju, ona je ustvrdila da je knjiga sve više a čitatelja sve manje, a i kada čitaju, kao da to čine gledajući tv-sapunicu i grickajući čips, a rezultat takvoga čitanja je pročitano, pojedeno, probavljeno.
Novi roman Verice Sikore ne uklapa se u tu shemu. Priču ćete čitati znatiželjno, u potrazi za raspletom i zasigurno naići na mjesta na kojima ćete zastati. Ne s razloga kako bi ih pomno konzumirali ili na tekst projicirali sebe i vlastito ljubavno iskustvo, nego s toga što od njih nećete moći pobjeći.
I za kraj, Verici iskrene čestitke i samo jedno pitanja – Treća sreća!?
– Hvala Ti Bože, doista treća sreća, ali uvjerena sam, možda i zbog blagdana Božića, da je svaki trenutak koji nam je poklonjen, milost božja. Zato danas, na blagdan sv. Ivana, zaštitnika pisaca i književnika, slikara i umjetnika predstavljam ovu knjigu o vječnoj ljubavi. Zaista, sve ima svoju simboliku i kao da poručuje da ništa u životu nije slučajno. Spoj moje vječne ljubavi zasigurno su Osijek i Sarajevo, predivni gradovi gdje sam zaokružila vlastitu priču, zaokružila nešto što nosim čitavoga života, jednu divnu poveznicu upakiranu u kuglu sa sve četiri strane svijeta. I na tim stranama mi smo svi isti, barem tako vjerujem, jer Bog nas je stvorio takve kakvi jesmo. Da je htio da svi budemo jednaki, tako bi i učinio, ali dao nam je različitosti, nešto što nas obogaćuje i sili nas da se jedni prema drugima ponašamo s uvažavanjem i poštovanjem i sa puno ljubavi, zaključila ve Verica.
