Roko Dobra
sada je nazirem pod bijelim šeširom
gordu iznad górā s licem lijepe zbilje
ruke joj pružam žudeći obilje
svega što je ona poradi čeg širom
otvaram srce sred trnja u dolini
kad se u oblake svilene oblači
il’ kad se do gola polagano svlači
da bi u svoj svojoj bljesnula oblini
pa dokle to čini ljupkošću pražene
grimiz ju zláti luna pali svijeću
orlovi s visina mekano slijeću
u suton na grudi njene obnažene
a ja se još pitam kako joj do vrha
ako je tek moja nedostižna svrha
Nesumnjivo ste iskreni, čestita i draga Dubravka, pa Vam se iskreno i zahvaljujem na ovoj Vam laudi.
Mnogo mi se sviđaju soneti Roka D. i neizostavno ih pročitam.