piše: Marija Kukić
U siromašnoj, više gladnoj nego sitoj obitelji, živjelo osmoro djece: Mate, Marijan, Božo, Ivan, Stipe te sestre Iva, Ruža i Luca.
Prava „poslastica“ dogodila bi se kada bi netko od braće ili sestara dobio posve novi komad odjeće ili novi par obuće. Za hranu se uvijek nekako snalazilo jer moralo se preživjeti, ali odjeća, obuća …E, to je već bio luksuz!
Sitniji i mlađi nasljeđivali su odjeću i obuću od starijih i snažnijih kada bi oni prerasli komad odjevnog predmeta ili bi im obuća postala pretijesna. Nikada nisu osjetili radost nošenja novih odjevnih predmeta.
Za vrijeme jednog posjeta obližnjem gradu otac je nekako iznašao novac i kupio cipele najstarijem sinu Marijanu. Inače, Marijan je slovio kao kicoš. Volio se lijepo odijevati, mnogo je pazio na svoju vanjštinu, volio se zabavljati, volio je cure…
Jedino što nije volio, e, to je bio rad! Nije baš volio raditi, ali je zato volio glumiti velikog brata. I velikog šefa.
Dakle, dobio Marijan nove cipele. I silno im se obradovao. Odmah ih je obuo želeći provjeriti veličinu. O, strahote! Cipele su velike, prevelike.
„ Što da uradim? Ako kažem da su mi prevelike dobit će ih netko od moje braće. A to nikako ne bih mogao podnijeti. Kakvo čudo se treba dogoditi da cipele ostanu meni?“
Dugo je tako Marijan razmišljao i nakon mukotrpnog mozganja donio odluku:
„Cipele će biti moje, samo moje i ničije više.“
Uzeo Marijan cipele, uzeo sjekiru, stavio cipele na panj i odsjekao im vrhove. Potom je uzeo oputu te njome spojio odsječene vrhove cipela.
( Oputa =tanka kožna nit kojom se izrađuje gornji dio za opanke, zato se opanak zove još i oputaš ).
„O, kako su lijepe moje nove cipele! Taman kao da su šivane prema mojoj nozi. A ovo s oputom je genijalna zamisao. Mnogi će pomisliti da su takve izašle iz tvornice.“
O svome djelu nije nikome govorio. Nitko nije znao što je Marijan učinio svojim cipelama jer ih je on dobro spremio da ih nitko od braće, ne daj Bože, ne pronađe!
Jednoga dana morali su ići na dernek u susjedni gradić. Marijan se po starom dobrom običaju ulickao, a uz njegovu eleganciju idu i pripadajuće cipele. Majka je tada upitala:
„Čuj Marijane, nisam te do danas pitala, sviđaju li ti se nove cipele? Jesu li ti dobre? Odgovara li ti veličina?“
Marijan je pomalo sa strahom odgovorio majci:
„Da, da, majko, kao da su krojene po mojim nogama.“
Bacila majka pogled prema Marijanovim nogama. Nemilo se iznenadila kada je ugledala kako izgledaju nove cipele.
Jako se naljutila, počela je psovati sina, galamiti na njega, umalo da ga nije počela mlatiti. Marijan s prikrivenim strahom, ali mirni tonom odgovori majci:
„Da nisam tako uradio, cipele bi završile na nogama jednog od moje braće, zar ne !? Bolje vrabac u ruci nego golub na grani.“
Na ovu dosjetku majka nije imala što reći. Samo mu se nježno osmjehnula, i naravno, sve mu oprostila. Znala je da je Marijan u pravu i da bi cipele dobio netko od preostale mu braće.
Ovako, cipele su bile i ostale samo – Marijanove.
P. S. Ova zgoda s cipelama dogodila se u jednom hercegovačkom selu između 1. i 2. svjetskog rata.
Ovakve priče trebali biste skupiti u zbirku narodnih priča. Mislim kako bi današnja djeca trebala više ovakvih priča, možda bi barem nekoliko njih tada i cijenilo ono sve što im je danas pruženo.
Da, bilo je takovo doba. Cipele su se posljednje kupovale, a nosile su se obično od starije sestre/brata… Kasnije, ako ih je neko kupio, nabavio…a nisu mu odgovarale po nečemu, nosile bi se od kuće do kuće, organiziralo se izvlačenje brojeva, pa bi ih netko od zainteresiranih dobio na “lotu”. A sada jedna zgodna pričica iz mojeg djetinjstva koja će vas sigurno nasmijati: Donio otac iz Afrike (tamo je radio obelisk u Adis-Abebi)punu vreću cipela. U kući nasta strka da se sebi nađu odgovarajuće. Stariji brat obuje jedne i pobjegne uličicom prema moru. Mlađi brat počme plakati, jer ih je… Read more »
Možda bi se to moglo rastumačiti i ovako.
Bacila majka pogled prema Marijanovim nogama. Nemilo se iznenadila kada je ugledala kako izgledaju nove cipele.
I kada se je još sjetila da Marijan za njih nije ni sata radio..ali bolje išta nego ništa.
Jako se naljutila, počela je psovati sina, galamiti na njega, umalo da ga nije počela mlatiti.
Razmišljajući bolje bi mu bilo išto raditi..nego ništa..te nositi poklonjene tijesne cipele..čekajući i dalje..kako bi nešto mukte dobio od drugih..
Bez obzira na trenutačnu krizu u našoj zemlji,
današnja djeca ne mogu si predočiti situaciju iz
ove zgodne priče. A da ta priča ne vrijedi samo za nekada siromašnu Hercegovinu, mogu reći da mi
je otac ispričao da je prve cipele dobio sa jedana-
est godina, iako je rođen ovdje u Slavoniji.
Svaki se put ponovno nasmijem istinitim zgodicama i nezodicama i nikad ih nije dosadno slušati.
Prelijepo sročeno!