KAD SAM BIO MLAĐAN LOVAC JA

piše: Marija Kukić      
Kažu da su ukradeni poljupci najslađi. I kažu da je ukradeno voće najbolje.

Zašto je to tako?

Na to pitanje teško je dati odgovor. Možda zato što se nadamo da  nitko neće saznati što smo učinili. Možda je čarolija upravo u opasnosti da će taj čin kad tad biti otkriven.
A tada?

Ovo je crtica o dvojici lovaca. Imali su sve potrebne dokumente,  položili su lovački ispit i imali sve što jednog lovca čini lovcem. Na lovačkom ispitu usvojili su sve potrebite sadržaje; o povijesti lovstva, o lovnim pravnim propisima, o prirodoslovlju, bolesti divljači, lovačkoj etici …te osnovama ekologije i zaštite prirode.

Lovac mora poštivati lovačku etiku i tradiciju te njegovati lovačke običaje. Ne smije loviti u vrijeme lovostaja, ne smije vršiti  odstrjel na svoju ruku, ići u krivolov…

Naša dva junaka upravo su radila mimo svih lovačkih propisa ne poštujući  lovačku etiku.

Pod okriljem noći Crni i Plahi odvezli su se terencem u gorovitu šumu podosta udaljenu od njihovog sela. Sjedili su u autu s odapetim puškama čekajući divljač. Valjda su računali da će im  divlja svinja ili neka druga divlja životinja doći servirana na tanjuru.

Nisu palili farove da ih netko ne bi vidio. Čovjek ili životinja! Jer oni su ipak bili ni manje ni više nego u krivolovu.

Sjedili oni u terencu, a divlje svinje nema pa nema. I san ih je već počeo svladavati te su malo i odspavali. Kad su se trgnuli iz sna, poželjeli su malo protegnuti noge i udahnuti svježeg šumskog zraka.

Izišli oni iz auta. Laganim gotovo nečujnim hodom  kretali se šumskom stazom  potiho razgovarajući, gotovo šaptavim glasom. Na oprezu su da ih tko ne bi otkrio. Ili da ne bi naletjeli na neku opasnu zvjerku!

U jednom trenutku začuli su oni u blizini nekakvo pucketanje, šuštanje lišća. Čuli su i lomljenje grančica i granja  i glasove veoma slične roktanju. Što je sada to? Protrnuli cijelim svojim bićem. Upalili bateriju da vide kakvi to duhovi gospodare šumom. Gle, strahote! Tik uz njih, na samo korak dva udaljenosti, roktala je divlja svinja sa svojim praščićima. Krenula ona prema njima, narogušila se, počela još bješnje roktati.

Što učiniti, kako spasiti živu glavu?

Crni …mršav, vitak, brz, spretan i okretan … uhvatio  se za granu najbližega drveta u nakani da se popne na stablo i spasi živu glavu. Plahi  i da hoće, ne može se ni uz najbolju volju popeti. Ljudina je on, div visok, težak, trom, nespretan, stokilaš.

„Hoće li me svinja raskomadati? Vidi ti prijatelja! On spašava svoju kožu, baš ga briga za mene!  Aaaa! Neće to samo tako proći! Pokazat ću ja njemu da se u nevolji ne ostavlja prijatelj.“

Uzeo Plahi  svoju pušku i uperio cijev u Crnoga govoreći:

„Siđi Crni, crnoga ti boga,

Kad ginemo, nek’ ginemo oba“!

Vidio Crni da s Plahim nema šale. I što mu je preostalo nego   spustiti se na zemlju? Ginuti se mora, od puške ili od divlje svinje. Sišao Crni  na tlo. Ugasili  „junaci“ bateriju, prestali disati  čekajući što će se dogoditi.

Svinja još malo roktala, nervozno se vrtjela u krug, a onda uvidjevši da joj ne prijeti  opasnost od ovih “hrabrih“ lovaca odšetala sa svojim praščićima u  dubinu tamne šume.

A naši „junaci“!?

U tišini noći čulo se samo udaranje njihovih srdaca negdje  u petama dok su brzinom svjetlosti  tražili mjesto na kojemu je parkiran terenac. Nestadoše u mrklini noći. Progutala ih tama.

Ova zgoda nije ih naučila pameti i nije im bila dobra opomena. Nastavili su i dalje sa svojim nedopuštenim  lovačkim pustolovinama.

I što drugo preostaje nego poželjeti  da im se nešto slično nikada više ne dogodi i pozdraviti ih onom lovačkom:

“Dobra  kob“!