piše: Katica Kiš
Djevojka Agneza, rođena u bogatoj Posavini u mnogobrojnoj kršćanskoj obitelji, zaželila se u 23. godini vidjeti svijet, jer su tada mnogi Hrvati i Hrvatice odlazili na „privremeni“ rad u Njemačku.
Planirala je ostati u inozemstvu samo nekoliko mjeseci.
Naša časna sestra Brigita koja je radila u benediktinskom samostanu Maria Laach, nedaleko Koblenza, povela je Agnezu i još tri djevojke iz njezinog sela krajem 1969. godine na rad u hotel, pri samostanu Maria Laach u kojemu su radila 33 njemačka ugostitelja.
Djevojke su srdačno dočekane u hotelu. Pater Drutmar donio im je za pozdrav i doborodošlicu punu korpu svježeg voća. Ovdje je Agneza imala hranu i smještaj. Radila je kao sobarica, iako još nije vladala njemačkim jezikom. Polako je ipak učila od drugih radnica najosnovnije njemačke riječi. Bilo joj je to vrlo teško, ali ona je imala jaku volju naučiti taj strani jezik.
Jednom je na izlet u hotel došao jedan njemački bračni par. Agneza im je pokazala sobu, a Nijemac, vidjevši da u ormaru nema dovoljno vješalica za garderobu, obrati se Agnezi:
„Bitte, bringen sie uns einige Kleiderbügeln!“
(Molim vas, donesite nam nekoliko vješalica.)
Agneza je spremno odgovorila:
„Ja, ja“.
Zatim je izašla na hodnik i počela mućkati glavom:
„Kleiderbügel, Kleiderbügel, što li je to?“
„Ah ja, Bügel, to mora da je pegla, glačalo“, pomislila je. Otišla je u vešeraj, uzela glačalo i ubrzo se vratila gostu i pružila mu ga.
Nijemac je prasnuo u smijeh, vidjevši da je došlo do zabune, reče:
„Nein, nein, nicht Bügeleisen, sondern Kleiderbügel“,
(Ne, ne, glačalo već vješalice.) pokazavši rukom na vješalicu.
Eto ti ga na, taj njemački jezik, težak jezik. Agneza se zacrvenjela i potom se nasmijala. Brzo je donijela gostima nekoliko vješalica. Tako je Agneza učila u praksi njemački jezik. Još je zgodnije bilo pri sv. Ispovijedi u samostanu kod njemačkih svećenika. One grijehe kojih se stidjela, mogla je reći na hrvatskom jeziku, (nadala se da svećenik neće razumjeti), a sve druge na njemačkom. Nekad je nepoznavanje stranog jezika bilo i vrlo praktično.
Vrijeme je prolazilo, a Agneza je ostala u Maria Laach hotelu punih 9 godina. Povratak u domovinu bio je samo san kojega su mnoge Hrvatice u Njemačkoj vječno sanjale. Zaželjela se konačno „našega svijeta“ , te odlučila prijeći u Mainz, u Priester seminar, u kojemu su radile također naše žene, a i postojala je u gradu naša Hrvatska katolička misija s našim svećenikom. Nedjeljne sv. Mise služene su na hrvatskom jeziku.U gradu Mainzu i okolici u to vrijeme živjelo je oko 3000 Hrvata. Agneza se i ovdje brzo uklopila i marljivo radila kao sobarica. U Priester seminaru radilo je nekoliko naših časnih sestara, s kojima se Agneza dobro slagala i zajedno radila. Mogla je uštedjeti priličnu količinu
novca, jer je ovdje imala povoljan stan i hranu. Uspjela je kao i mnogi Hrvati sagraditi u domovini novu kuću, jer se namjeravala kad-tad vratiti nazad u domovinu. Majka joj je bila srčani bolesnik dugo godina, a otac je bio zdrav kao dren. Roditelji su Agnezi pomogli sagraditi novu kuću i bili su joj jedini oslonac i štit u njezinom samačkom životu.
Jedne večeri na Duhovni ponedjeljak, vratila se Agneza pokasno s hodočašća iz Marienthala, gdje su Hrvati rado hodočastili Blaženoj djevici Mariji. Na njezino iznenađenje, časne sestre su ju srdačno dočekale s posebno dobrom večerom, iako je već bilo oko 22 sata. Agnezi je to odmah bilo nekako čudno, te se upitala koji je to bio razlog da su sestre tako posebno prijazne i pažljive prema njoj. Tada joj je jedna od sestara rekla:
„Nazvao te tvoj brat Filip i ti ga trebaš hitno nazvati!“
Agnezina prva pomisao bila je, da se nije možda nešto zlo dogodilo u obitelji. Nazvala je brata koji joj je odmah tužno rekao da im je otac preminuo od srčanog udara i da odmah dođe kući na očevu sahranu. Ožalošćena na smrt, Agneza se brzo spakovala, kupila za majku mali dar i zrakoplovom se uputila do Zagreba, a zatim vlakom do Sl. Broda gdje ju je dočekao brat Filip. Došli su u obiteljsku kuću i Agneza je u hodniku vidjela dva poklopca za lijesove. U odsjaju gorućih svijeća u velikoj sobi ugledala je zaprepašteno, kao da sanja, dva lijesa, jedan pokraj drugoga.
Mehanički je blagoslovila preminule, prekrižila se, te shvativši da su joj oba roditelja i otac i majka zajedno preminuli, počela se tresti cijelim tijelom, ukočila se, dobivši najveći životni šok. Pala je u nesvijest, jer inače ne bi mogla preživjeti ovu preveliku bol. Otac, inače zdrav čovjek, najednom je preminuo od srčanog udara. Majka, srčani bolesnik više godina, kad je saznala za smrt svoga supruga, nije više imala životnu snagu, te joj je srce od prevelike tuge prestalo kucati. Za vrijeme života njih dvoje su sve zajednički radili, voljeli se cijelog života i zajednički prešli iz ovozemaljskog života u vječnost.
Došavši k svijesti, Agnezino bolno srce krvarilo je od bola i tuge. Osjećala je najednom neizmjernu samoću, dok joj se teret života spuštao na njena mladalačka pleća. Njezino bolno srce vrištalo je:
„O moj oče, o moja majko, kako mi nedostajete. Zašto ste me već tako rano napustili? Ja još ne poznajem život, a vi ste me napustili. Osjećam se sama, samcata na ovom svijetu, jer ste mi vi bili jedini štit i oslonac u mojem životu.
Moram od sada živjeti sama i ići napuštena u neizvjesnu budućnost u tuđini.“
Agneza više nikada nije osjetila onu roditeljsku brigu, zaštitu i ljubav u svojemu životu. Stoga se posvetila dušom i tijelom vjerskom životu, kako ju je naučio njezin pokojni otac. Jedina utjeha i oslonac za nju postao je Isus Krist, spasitelj svijeta. Vrlo često pohađa Misna slavlja, moli svakodnevno krunicu. Molitva joj je postala jedini smisao njezinog samačkog i patničkog života. Cijeloga života ima pred sobom onu stravičnu sliku, kada je ugledavši dva lijesa svojih roditelja, postala siroče u jednom danu.