piše: Antonio Gavran
Otkada postoji svijeta i čovjeka, traženja su različita.
Biti bolji i uspješniji, ne bolji kao bolji Čovjek nego bolji kao priznatiji u društvu pravilo je koje nameće društvo i “gura” čovjeka da se školuje, napreduje, uči iznova, kako bi jednoga dana poput likova iz hollywoodskih filmova imao sve što od svijeta može imati.
Lijepo, rekli bismo, neka napreduje, jednoga će mu dana biti
bolje …
U cijelom tom traganju i lutanju čovjek u sebi polagano gubi Čovjeka. Teško je pratiti Božju riječ biti poput različitih proroka koji su živjeli životom “Božjeg bontona” jer svijet sam po sebi ne dopušta takav život bilo kojem pojedincu ako želi biti dio mase. Vladar ovoga svijeta jest Sotona. Vidimo to po različitim ratovima koji se vode između ljudi i koji nakon stotine tisuća mrtvih na kraju završavaju pregovorima. Mi stalno mislimo da napredujemo, a putujemo u stvari strmoglavom brzinom u propast.
Prije svega nekoliko desetaka godina ljudi su bili srdačniji, jedni drugima više pomagali, na licima se prepoznavao zavidan osmijeh. Danas je zavladala “novčana kriza”, umjetna tvorevina nezadovoljstva zaposjela je domove, oni koji su do jučer imali danas su na rubu siromaštva.
Siromaštvo?
U svijetu postoji vrlo malo ljudi na svijetu koji nisu siromašni. Ne biste vjerovali i u najrazvijenijim dijelovima svijeta siromaštvo zahvaća 90 % stanovništva. Siromašan duh puno je razorniji od siromašnog tijela, a svijetom je zavladalo siromaštvo duha. Novac nas je toliko začarao da zbog istog tog komada papira mi zaboravljamo na sve vrijednosti koje se njime ne mogu kupiti i hrlimo u rat sa samim sobom, uništavajući i sebe i svijet kako bi u našim rukama prividno postojalo bogatstvo.
Upoznao sam nedavno staricu koja ima primanja za cijeli mjesec oko 200 kuna, s time da joj kada plati sve račune ostane oko 80 kuna.
Da, 80 kuna za cijeli mjesec!
Ono što me dirnulo je bila gesta te starice koja je nakon što smo s njom razgovarali htjela nama “mladima” dati novac jer smo ju posjetili i potrošili svoje gorivo i novce pa eto da imamo za nekakvo piće …
Kolika je samo ljubav u njezinom srcu!
Osmijeh te žene razara sve banke svijeta, pobjeđuje sve krize i donosi putokaz gdje bismo u stvari trebali biti!
Ne, to nije san, to je naša stvarnost koju smo odbacili odabravši krivi put traženja zadovoljstva. A danas smo tu gdje jesmo, nezadovoljni hodamo na rubu litice propasti. Plačemo samo onda kada se nama nešto dogodi, vidimo samo onda kada od tog pogleda nešto možemo steći.
Gdje je nestao taj čovjek u nama, ono dijete prepuno dobrote …?
“Ne živi čovjek samo o kruhu …”