piše: Antonija Željka Kahlik
(čuje se tutnjava)
– Bomba!!!
– Gdje, što, što je to? Tko nas napada? Boris, Boris gdje si??
– Bože, što je to bilo? Svi su se prozor zatresli. Jesi dobro?
– Jesam, smo mi se ruke tresu. Jedva držim mobitel. Jesi što vidio?
– Ne, nisam. S mog se prozora ništa ne vidi. Mrak je. Neki ljudi trče tamo na Jarunu.
– Ja čujem policijsku sirenu. Možda je opet nečiji auto otišao u zrak?
– A da odemo vidjeti? Naravno ako nisi plašljivica?
– Znaš ono – fotkaš na mob, pošalješ na 24 sata i dobiješ honorar.
– Ja plašljivica?? Tko te držao za ruku kada smo u Zavodu za transfuziju išli dati krv, ili si možda zaboravio?
– To je nešto sasvim drugo. Kada vidim iglu i one vrećice pune krvi mrak mi dođe i tu baš ništa ne mogu napraviti, ali ipak sam i ja dao doprinos.
– Jesi, jesi, ne kažem ništa samo to da ja nisam plašljivica. A i honorar me uvijek razveseli.
– Onda, hoćemo ići vidjeti kaj je to bilo?
– Može, samo da se presvučem jer već sam u pidžami.
– Tako rano, a još ni ponoć nije? Ti si stvarno kao i kokoši.
– Hej pa nećeš me sada gledati kao kokoš, a samo zato što volim biti komotna u svom životnom kutku.
– Ma ne, pa to se samo tako kaže. Ima onih koji idu spavati čim se smrači baš kao što i perad radi.
– Kako ti to znaš? Nisi se rodio na selu i nemaš kokošinjac u dvorištu zgrade. Bar ne koliko ja znam vaše dvorište.
– Ti znaš naše dvorište? Koliko se sjećam, rekla si da nikada nisi bila u mojem gradu.
– Točno! Nisam bila, a ipak znam tvoje dvorište i mogu ti opisati svaki detalj ako želiš?
– E to bih baš volio čuti. Kreni odmah od ulaza pa desno.
– Može. Na desnoj strani u ulazu stoji plava kanta oko koje je uvijek hrpa novina, papira, raznih kutija i baš nikoga to ne smeta. Iza nje je jedna crna velika iz koje baš uvijek vire polu-rastrgane vrećice pa razni otpaci padaju oko kante. Često se nekoliko mačaka natječe koja će prva nešto izvući iz vrećice. Iza crne su stepenice za ići na kat. Ulaz za prizemni stan je iz dvorišta. Dužina dvorišta je možda dužina i pol jednog automobila. U dvorištu je uvijek parkirana Škoda susjeda čiji je stan u prizemlju. On smatra da je samim tim što živi u prizemlju dvorište njegovo.
– Dobro, dobro, nije mi jasno kako to znaš, a nikada nisi kod nas bila? Možda si ipak bila, a ne želiš mi priznati?
– Nisam bila, kažem ti da nisam, a kako znam mogu ti ispričati nakon što pogledamo što se to tamo kod jezera dogodilo.
– Dogovoreno, ali daj se malo požuri. Stvarno sam znatiželjan čuti što je grunulo, a da ništa ne gori. Vidiš li ti što?
– Čini mi se da se motaju neki ljudi, ali ne vidim jasno od drveća, a i mrak je.
– Dobro onda, čekam te kod izlaza iz tvog paviljona.
– Konačno! Pa pola je ljudi već izašlo dok se ti spremiš. Sigurno su već sve slikali. Ode nam honorar.
– Daj ne brundaj, idemo.
– O ne, očito je prekasno. Pogledaj sve je već trakama obilježeno. Vojska, policija. Ovo je nešto ozbiljno.
– Očito je ozbiljno, a da ti nisi držala predavanje o mojem dvorištu mogli smo imati dobar honorar.
– Da ti mene nisi svrstao u kokošji rod sigurno bi ga imali. I da znaš neću ti reći kako znam tvoje dvorište. Laka ti noć!