Iz naše arhive/ Objavljeno 23.02.2015.
tekst: Marija Kukić
„U travi se žute cvjetovi
I zuje zlaćane pčele…“
Stihovima je žute cvjetove opjevao pjesnik Vladimir Vidrić.
O kojim žutim cvjetovima je riječ? Ja sam se odlučila: „Neka to budu maslačci!“ Zašto baš oni? Eto, oni rastu i cvjetaju na najčudnijim mjestima. Potrebno im je samo malo, malo tla, mala uzana pukotina i sjaj sunca i to im je dosta da ugledaju svjetlo dana. Žele život i bore se za opstanak. Sinonim su preživljavanja.
Ljudi ih ne vole. Smatraju ih dosadnim korovom, a pri tome zaboravljaju njihove hranjive i ljekovite vrijednosti. Svatko ih može uništiti, zgaziti, iščupati… a pri tome nitko neće zažaliti zbog svoga postupka.
Neki povjesničari smatraju da je pradavna gorka biljka spomenuta u Knjizi izlaska (Stari zavjet ) upravo maslačak.
Prekrasno je vidjeti žute raširene oči u travi koje se otvaraju zajedno sa suncem i zajedno s njim odlaze na počinak. Te zlatne maslačkove oči s vremenom postaju nježnije i krhkije te poprimaju boju srebra. Nastaju bijele leteće pahuljice koje nošene povjetarcem putuju ‘u svijet’. Izgledaju kao da je pauk…“izatkao najljepšu prozračnu haljinu od najfinije paučine…“
( Sunčana Škrinjarić: Plesna haljina žutog maslačka )
Ljudi najčešće ne vole maslačke! Možda zato što oni imaju nevjerojatnu moć preživljavanja. Te maslačkove pauničaste haljine zapravo su nositeljice novog života.
Jeste li znali da postoje i ljudi maslačci? To su ljudi koji, poput maslačaka imaju istu, nevjerojatnu moć preživljavanja. To su ljudi koji su imali težak život i slabe predispozicije da se razviju i odrastu kao kompletne osobe. Često su zbog roditelja, neimaštine ili tko zna kojeg još razloga opečaćeni. No, oni su zahvaljujući upornosti odbacili sve predrasude nasljeđa i stvorili život po svom kroju.
Ništa im ne može stati na put. Oni se oslanjaju na svoje vlastite sposobnosti, vjeruju u sebe, žive život bez gorčine, ne žale ni za čim… Imaju naglašen smisao za humor i samoironiju. Naučili su u djetinjstvu što je borba, upornost i odgovornost.
Nisu oni zločesti ljudi. Kao što ni maslačci nisu korov. Potrebno je samo malo zagrepsti ispod tankog sloja površine i zablistat će u njihovoj nutrini upornost, odgovornost, sposobnost, borbenost ljudi kojima je trebalo puno više dokazivanja vlastitih vrijednosti nego mnogim drugima.
I kao što je stari pauk ispleo maslačku za cvjetni bal najljepšu haljinu, tako i ljudima maslačcima trebamo isplesti najljepše odijelo satkano od niti pohvala, poštovanja i divljenja.
Kao djeca obožavale smo puhati maslačak jedna drugoj u lice ili i u kosu.I danas smatram da su čudo prirode, a autorica teksta “novi Cesarić”.
Bravo!
Što dalje sve više se otkriva da je naša Marija
nepresušno vrelo narodnih mudrosti i znanja. Ona
svaki puta oduševi tolikom toplinom i ljubavlju, da
jednostavno čovjeka natjera da si u lice kaže:” Pa
zar ni to nisi čuo ili znao, pa gdje ti živiš, vidiš kako
je u Marije to sve razvidno i skladno, životno…..”
Isto kao što zaboravljamo vrijednost maslačaka, tako zaboravljamo i vrijednost ljudi – bez obzira kakve sposobnosti oni imali.
Zato mi je drago kada upoznam jude u svome životu koji još uvijek vjeruju u ljudsku dobrotu i imaju hrabrosti otvoriti se svijetu.
Kao i draga nam dotična spisateljica.
Predivna i poučna priča.
Nisam ni znala da postoje ljudi maslačci. I prema opisu jako mi se sviđaju.Posebno mi se sviđa rečenica:
“Naučili su u djetinjstvu što je borba, upornost i odgovornost.”