Kako je sveti Franjo stigao do Zadra …
tekst: Nikola Šimić Tonin
Negdje s jeseni na zimu, godine 1211./12., iz Ascolija uputio se na dalek put, prema Bliskom istoku – u Siriju, Palestinu i Egipat, sveti Fanjo propovijedati Kristovo Evanđelje, što je bila njegova stalna, dano – noćna, vrlo izražena, da izraženija i nije mogla biti, apostolsko – misijska preokupacija.
Otputivši se od sigurne obale na dalek i nesiguran put, put pun neizvjesnosti, po sam goli život životnih ugroza …
Kad nekako bi na sred otvorena mora koje se otelo svojim zavađenim obalama, svod nebeski i more, spojiše se, postadoše jedno. Zapuhaše protivni vjetrovi na njegov brod, brod plemenita Asižanina.
Podiže se voden svrtlog morske pijavice, ko da će cijelo do dna ispit more. S broda u more mornar pade. Morski ga, škripeć zubima, okružiše psi. Kršne šake mornara stišću vesla. U sred mora sv. Franjo voden zmiju gleda, gnjeva vatru sipa iz usta. Glasnom psovkom griješeći na njega se ceri. Sumračje. U po bijela dana, dan se škuri. Prst se pred okom ne vidi.
Sv. Franjo u molitvu sklopi ruke. Zazva Boga. U dušu mu se s neba jave, s drugog svijeta sunca zrake. Umiri se sumorno, more morno. Crni nesta slut. Bogom dan dan. Od veselja slaveć Boga, svim mornarima kao da ponarastoše krila. Mnogi od njih na brodu rukama kao krilima oponašaju pticu Petrovu, pjetla, kukuričući poput njega.
Nad glavom sv. Franje ukaza se galeb. Krilima svojim pozva ih da ga slijede. Za njim oformi se galebova jato. Galebova koji su poznati samci. Teško su se kroz ptičija krila probijale sunca zrake, koliko se samo u jato skupilo i još uvijek skupljalo galebova. Sveti je Franjo razgovarao s njima i zahvalio im se, poznat kao svetac koji govori sa svim živim bićima, Božijim stvorenjima, koja ga vole više no ikog drugog, obdaren tim darom od samog Oca Nebeskog.
Gradu Zadru voljom Božijom posreći se da primi među svoje zidine hodočasnika iz Asiza, koji im sretnim vjetrovima, Božijom rukom vođenim, doplovi.
Svjetlo istine velikoga Samozatajnika sv. Franje obasja iz Zadra čitavu istočnu obalu Jadranskoga mora. Preblaženi otac Franjo, dade krepost i milinu gradu, zazva na njeg milost Božiju, i s prinosima građana grada Zadra utemelji, prema zahtjevima vremena i izvorna redovnička siromaštva, postojeći samostan, na mjestu gdje se iskrca, gdje osobno dotače grad Zadar.
U zapadnom dijelu grada, tada pretežno pustom i neuređenom ribarskom predjelu, kojemu je zbog tjesnoće bilo priključeno još par kućeraka, koje su poklonili pobožni građani, što bi i prvotnim mjestom obitavanja prve braće.
Iz te prvotne jezgre izrastao je tijekom vremena samostan sv. Franje kakav danas gledamo.