Marijan Viduka, najveći pridraški meštar vica …
Odabrao, pripremio, uredio, snimio: Zvonko Čulina
Iako „svako vrime nosi svoje brime“, „svako vrime nosi i svoj vic, šalu, pošalicu, ironiju, parodiju“ – pa tako i ovo naše podneblje i kako se kaže, „ko što voli nek izvoli“.
Od pamtivijeka, ljudi su posvud pa tako i kod nas ovdje, narodski, u svakoj prigodi; za vrijeme zajedničkog rada, okupljanja, fešti ili nekom drugom zgodom u slobodnom vremenu, kod bućanja, briškule, uz ognjište, gumna, na plažama, idući na bunar, sajmove ili u „penu“ bili puni spontanih ili smišljeno – zafrkantskih dosjetki i kako bi rekli, to ih je u svoj svojoj svakodnevnoj muci „kripilo i držalo“.
I u Pridragi se mnogi, posebno iz nedavnih vremena još sjećaju nama dragih i bliskih, tako-reći lokalnih bohema koji su redovito „glatko i slatko“ znali nabaciti koju, susjedu, rodbini, prijatelju, u nekoj zgodnoj ili više možda nekoj nespretnoj i nezgodnoj životnoj situaciji …
Nekad iz simpatije, nekad iz prosto rečeno sprdnje ili provaljivanja na tuđi, a ponekad bogme, spretno ili nespretno (is)palo je i na vlastiti račun.
Manje – više sve je bilo trenutno i usmeno, ali se poslije itekako prepričavalo … Rekao bih; netko je s tim „glumio“ domaću mudrost, bio zbog tog popularan, „figa i figura“ u selu, tj. često bio primjer kako bi, ili kako ne bi trebalo biti. Bilo kako bilo, zasigurno više simpatično (barem meni koji isto tako volim zapisivati) nego simptomatično…
U ovoj našoj sadašnjoj priči godinama bilježi, ali što je još bolje i što je autentično, – izmišlja, zamišlja, zapisuje sve u šesnaest, pravi vic – začin na svoj osobit način, kako se kaže intrigira, kaskadira i šaljivo poentira, održava tradiciju od rođenja, za mene najveći meštar u sferi pridraškog suvremenog vica, dakako naš Pridražanin Marijan Viduka.
S obzirom da koliko – toliko poznajem situaciju, a svakodnevno se susrećem s novim „provalama“ i redovito mi ispriča po koji, slijedi ga u svem svom žaru sinovac mu Ivan, Ivica Viduka, tako da bi isto onako pomalo u vicu slobodno mogao gore na početku složiti u stihu: – Nema vica, do sinovca i strica!
Ipak, red bi bio kako i doliči, da stariji a i iskusniji imaju prednost, da i ovaj puta kako ne bismo skrenuli s puta, predstavimo onog koga s radošću i nestrpljenjem svaki put nanovo spominjemo – Marijana Viduku, prvog i originalnog vic – bossa, koji svoje svakodnevne začkoljice stvara snujući i ćuteći, prateći, smišljajući i snimajući kroz poneku vic – priču i humoresku te pravi čisti vic o svakom ponešto, o našim Pridražanima, s lijeva, desna, sprijeda, straga, gore, dolje i iskosa… Kako god okreneš, prvi meštar za vic – ipak je stric!
Sve ima svoj red, kako bi rekli neki filozofi… A i nered je neka vrsta reda… Ali s filozofijom ili vicologijom slijedi sa likom, slikom i prilikom, zgodno i ugodno, slikopisno i životopisno, po nekoj logici s riječima – dvije ako se smije, o našem upornom i neumornom majstoru vica i vicolovki, u ovom prigodnom zboru o autoru, koji s radošću i smijehom kao najboljim lijekom, pogotovo u ovom brzom, nemirnom i depresivnom vremenu, svaku Dušu razgaljuje i liječi…
Marijan Viduka rođen je (ljeta sveta 1948. god.) u Pridragi od sada pokojnih, oca Grge (Gliše) i majke Danice (rođ. Anić) iz Kruševa, (po-etično, – preko mora, odakle nam sviće zora…)
Nakon Osnovne škole također u rodnoj Pridragi, te potom Srednje tekstilne tehničke u Zadru (1963 – 67.), slijedi ŠRO (što sad reći, eto baš u Bileći 1965-67.). a nakon toga i Viša trgovačka u Zadru (1975-77.) pa Upravno pravni studij (1980-83.) završava u Splitu, koji po obrazovnom stupnju kako slijedi – nekako još više vrijedi…
Od 1963-2005 kao i mnogi Pridražani, kud koji mili moji, Marijan je iako nedaleko sa stalnim boravkom u Zadru, dok ga kako opet humoristički njemu sliči, veli, – potom ga je žena, iako rođena Zadranka vratila opet u „rodno misto“, gdje je i sam želio i vratit se (za)stalno želi.
I tako, balansira od kuće do kuće između Bokanjca i Ćuskijaša (Zadra i Pridrage) prebirući po mislima, redajući viceve…
U osebujnom mu radnom vijeku, i životu koji (po)nekad i nije bio baš vic, najčešće je radio kao rukovodilac, a jedno vrijeme i kao direktor dobrom kadru poslovnice Sl. Dalmacije u Zadru. U srce ga dirne kad se sjeti da je bio dugo i voditelj vlastite firme…
Dalje, priča, o sebi i svojima kako je zadovoljan i da je sudbina dobra i dobro spojiva…
Pored supruge Jasne (rođ. Meštrović) ima i dvije kćerke, Marijanu (sada Ercegović) koja živi i radi u Rogoznici (direktorica Turističke agencije), te Lindu (sada Žuža), prof. ekonomske struke u Ekonomskoj školi na Boriku u Zadru. Ovo je, kaže, ozbiljno, istina, a ne kao neka tričarija i trica iz vlastitog mi vica…
Čujemo dalje kako priča dida, baš onako kako o unučadi triba… Spominje ih i radosno zbori, ponosi se s njima… Marijanine, Antonija – studentica prve godine psihologije u Zadru, talent je za slikanje; „didina dika – lipo mi slika…“ Starija Doris, studentica engleskog i talijanskog, (četvrta godina također u Zadru), mogla bi po zgodi da mi viceve prevodi…
Od druge kćeri Linde moje, imam unučadi troje … Laura, didine li senzacije, ove je godine najbolja učenica svoje generacije… Tu su didine i još dvije dike, Leonardo i Margareta, svi zajedno i svi skupa, najdraža mi djeca svijeta…
Marijane, Marijane, gord se barjak vije; a naš Marijan Pridražanac o novom vicu snije…
Dalje rado zbori, da je često vicario na poziv raznih Društava i Udruga. Kad im ih je govorio, brzo je zbrisala tuga…
Često je nastupao i na Radio-Zadru te objavljivao u Sl. Dalmaciji, a posebna su mu interesantna vickasta putovanja s nemirnim umirovljenicima… Prisjeća se tako jednog putovanja prije pet godina u Mađarsku s njima, a bilo ih je iz svakoga kraja… Vicevi su im, kaže, „legli“ bolje od čaja… Njih pedeset i jedno od Dubrovnika do Koprivnice na pitanje gdje bi voljeli ići na sljedeće putovanje, redom su odgovorili: Zbog tebe Marijane u dragu – Pridragu.
Tako nasmijava bližnje, da ga je jedna doktorica rekla tužiti jer da su joj umjesto obećanog lijeka od viceva pukle kapilare od smijeha…
Zabavljao je u Caffe-baru Hablando na Vrulji, kad ga je vlasnik Luka Grubić (prije dvije godine) pozvao da zabavlja goste, najviše Slovence, i da im uz viceve upotpuni pažnju, ispekli su kao i obično janjca na ražnju…
Dalje, svakog jutra na Pumpi (Batur – Benz) nasmijava goste uz kavu, redajući viceve i humoresku pravu…
A tek ono u „lito“ na plaži, najčešće na Vrulji – Boku; on je zasigurno vic-meštar koji je tražen i koji se traži jer s radošću zabavlja i sve obavlja, pedantno – u roku.
Marijan tako neumorno s puno dara, stvara; Pridraga i Pridražani najčešća su tema; obično „dlake na jeziku nema“, evo, servira vam neke iz nepresušnog repertoara:
TAXI ZADAR – PRIDRAGA
Stigao naš Pridražanac iz Njemačke u kasnim večernjim satima na Autobusni kolodvor u Zadar. Svi autobusi su već odvezli putnike i razmišlja on kako do Pridrage. U Zadru ima puno rodbine i prijatelja, ali kako je već kasno nije želio u to doba nikome smetati…
Vidi on na Taxi-stajalištu nekoliko taksija, stoje i čekaju na korisnike. Odluči uzeti jednoga, pa što košta da košta.
– Brajo, možemo li do Pridrage? – upita taksistu.
– Može prijatelju, kako nebi moglo…
Sjedne u taxi a vozač odmah uključi taximetar. Doveze se tako u Pridragu, ispred kuće, a taximetar pokaza 400 kuna. Odmah uze novčanik i dade taksisti 200 kuna.
– Ali gospodine, ovdje stoji iznos od 400 kuna – reče taksist.
– Vidin čovče, pa nisan ćorav, a i pismen sam.
– Ali, Vi meni plaćate samo pola – 200 kuna.
– Aj dobro, evo ti još deset kuna za kavu…
– Račun iznosi 400 kuna a ti mi daješ tek 200… Sad će već taksist, srdito… Zbog čega samo polovicu?
– Pa, prijatelju, nisi ni ti iša na noge, i ti si se lipo vozije ka i ja, pa ćemo platit po pola.
ZIMSKA OPREMA
Prije dvije-tri godine na ovim našim prostorima zapade snijeg i poledi. Proglašeni su zimski uvjeti u prometu pa je tako svako vozilo moralo imati zimske gume ili lance na pogonskim kotačima.
Iz Kruševa preko Karina vozi se u svom autu naš Pridražanac. I tako, u Karinu Gornjem zaustavi policijska patrola našeg mještanina radi kontrole prometa…
– Gospodine, Vaše isprave i papire od vozila – reče policajac.
Ovaj ima sve uredno i predaje mu dokumente.
– Sve je u redu s papirima gospodine, ali da provjerimo još nešto!? Što imate od zimske opreme?
– Brajo, šotogaće; možete provjerit!
X X X
1960-e godine došla struja u Pridragu… U školu, zadrugu i u dva varoša – Buljate i Bature Gornje.
Jedan pomorac donese „s broda“ sumprež (peglo) na struju. U oba varoša nevista posuđuje peglu a svekru prikipilo pa joj reče:
– Neka, neka nevista, samo ti davaj sumprež po selu, vidit ćeš kolko će ti struje „doći“!
nastavlja se ….