KUMEKI I KUMICE

KAJ GOD!
piše: Ivek Milčec
Često put znam se rasrditi kad u novinama pročitam: kumice na tržnici Dolac imaju dobru ponudu friškoga voća i povrća, na Kvatriću kumice prodaju prve (valjda zimske!) črešnje, u Dubravi na placu kumeki nude sljemenske kostanje, zahvaljujuć kumicama, tržnica u Utrinama jedna je od jeftinijih u gradu, usprkos velikoj hladnoći Branimirac je pun kumekov i kumica koji na klupama imaju tek ubrani špinat, kelj, matovilec, prajzericu itd. Kaj god!
Ma, ljudi kaj vam je? Prošla su vremena kad su seljaci iz bliže i dalje zagrebačke okolice donosili (u korpama na glavi ili velikim košarama u ruci) svježu, tek ubranu robu koju su brzo prodali, vratili se doma i za dva, tri sata s novom robom ponovno stigli na plac. Nas, stare Zagrepčance i purgere nemrete prevariti jer odmah skužimo tko je kumica ili kumek a tko nabavlja u veletržnici na Žitnjaku, uglavnom uvezenu robu, i  kasnije na jednom od gradskih placeva preprodaje kakti proizvod …tek ubran iz vlastitoga dvorišča. Moram priznat, da se tu i tam još more videti pravu kumicu ili kumeka, ali to su, uglavnom, stariji ljudi koji donesu po koji kilogram voća ili povrća da bi si popravili ionako bijednu, financijsku situaciju.
Sigurno se bute zapitali: pa tko su onda kumeki i kumice koje kolege novinari tako često spominju u svojim tekstovima? To su, uglavnom, trgovci podrijetlom sa Kosova, Makedonije i Bosne. Ima nešto i naših Dalmatinaca koji svoju, vrlo kvalitetnu, robu teže prodaju nego “kumeki” iz drugih susjednih država.
Ne bi se trebao tek tako rabiti  izraz kumek i kumica jer jedina, prava kumica je ona koja uvijek stoji na istome mjestu.
A gdje je to mjesto, pitat će mnogi?
Na ulazu na gornju etažu najveće zagrebačke tržnice Dolac postavljen je brončani kip prave seljanke, naše dične kumice! A kaj je s kumekima, kaj oni nisu zavredili da im se s druge strane Dolca postavi spomenik?
To bu već malo teže išlo. A evo zašto. Kak sam već spomenul nekad, pred puno godina na plac se nosila svježa roba uglavnom na glavi ili u rukama. Ak je bilo napr. za prodati puno črešnji  kumek je ženi pomogel donijeti ih na plac, ali je onda (nisu baš bili svi takvi) prešel u obližnji birc i sa sličnim pajdašima trusil pelinkovce, vlahove, špricere i gemište i molil Boga da žena čim kesneše proda. Vjerojatno su gradski oci imali to u vidu i dali samo kumici podignuti spomenik a za kumeka …ima vremena.
Morti je još uvijek u bircu za  šankom! U ovim čudnim, turbulentnim vremenima čovjek razmišlja o svemu i svačemu pa tak i ja nemrem nikak dokučiti kak su  Al Capone i njegvi mafijaški pajdaši došli na ideju da se nazovu kumovima?
Ma nije moguće da je nešči od njih bil na Dolcu i da mu se ime kumek tolko dopalo da su se počeli zvati …kumovima.
Za razliku od naših, američki “kumeki” su, umjesto kostanjof i šalate, prodavali puno  “zdravije voće i povrće”!
I postali poznati na celoj kugli zemaljskoj! Ali, tko je našim kumekima kriv kaj ih čak u vlastitoj županiji malo tko pozna. Naravno, osim poreskih vlasti koje pedantno popisuju kolko tko, ispred kuće, gredica luka ili bažulja ima.
Kaj god, rekli bi mi kajkavci. I dok naši vrijedni kumeki i kumice, polako ali sigurno, nestaju s tržnica ili placeva i odlaze u povijest jedna, druga vrsta kumova  preko noći  postala je pravi “hit” u našoj zemlji koju od milja zovemo …Lijepom našom! Ta nova društvena “krema”  neće prodavati i smrzavati se na placu jer im je puno “udobnije ” u jednokrevetnim sobama ” nobel hotela Remetinec”.
Međutim, nekima Remetinec  nije dovoljno IN pa su potražili ekskluzivniji i poznatiji smještaj u susjednoj Austriji.
Dok su se jedni, kak zgleda,  prevarili i zatražili  (i dobili) “stalni boravak” u ne tak atraktivnoj Bosni i Hercegovini, oni drugi, naviknuti na raskoš i pune torbe eura ili dolara odlučili se za “zimsku idilu” u nama prijateljskoj Austriji.
Na skijanju buju ostali tak dugo dok bu deviza a onda će reći: “Nećemo više biti kumeki i basta”!
Kaj god ili, u njihovom slučaju …ZNA SE!