Nekako s proljeća
tekt i foto: Sandra Marelja Muić
Zadar/ Obaveze me tjeraju u grad četvrtak prijepodne. Obilazak šaltera i neke manje ružne stvari na dnevnom redu, izvedive jedino bez kolica i Male Vlasti u njima.
Suosjećajno gledam majke s pogonom na četiri kotača dok upijam puls grada.
Na putu prema poluotoku prolazim ispod donjeg ulaza u bolnicu i vidim na zidiću desno transparente protiv pobačaja te nekoliko gospođa u kaputima koje zajedno s jednim mladićem mole naglas. Prizor ne djeluje umirujuće, makar je u pogonu Božja riječ.
Jedan prodavač preko puta njih stisnuo se uz svoje plastične noževe i štipalice i čini se da ih ne doživljava baš. Croatia, full of life. Fali samo fast food između njih još.
Prijepodne puno neke čudne ljepote, jugo se inati i povlači, nebo zastire sivilom pa plavetnilom, more se zrcali u nekoj modroj slojevitosti.
Grad je živahan, prošlo je deset sati, aparati za kavu su se dobrano zagrijali već. Tržnica puna svega, osim kupaca.
– Curo, evo lipe salate …curo , hoćemo cvića …
Divota, rastem pod oblake. Četiri banke skoro, a oni meni govore – curo! Osim što imaju slabe kupce, imaju jadni, još i lošeg optičara.
Svako malo vidim vrtne narcise izložene, kupujem stručak tog vjesnika proljeća. Čim proviri njihova glavica negdje, znate da će stvari krenuti na bolje, da je ona najgora, najduža zima iza vas, da će dan biti dulji i ljepši. Nije slučajno da je žuta boja kršćanstva – simbol nade, onoga čega nam danas najviše treba.
Na Zavodu za mirovinsko osiguranje me dočeka ugodno prazan šalter. Dižem potvrdu koja mi treba kao prilog molbi za posao jer se nepotpune prijave neće uzimati u obzir …ne bi da će se potpune prijave uzimati u obzir. Nema veze, priložiti ćemo sve kao i toliko puta do sada i snaći ćemo se, kao i toliko puta do sada, uostalom. Godine čine svoje, cura ima oklop od kornjačevine u međuvremenu od svega.
Nakon toga do Volonterskog centra po volontersku knjižicu. Ljubazan glas na telefonu me obavijestio da nakon prijave internetom mogu doći po svoju volontersku knjižicu. Ne što je vrijeme korizme i što bi trebali činiti dobro, nego što mi se ovako pruža više prilika za činiti dobro.
Prostor centra se nalazi iza drvenih teških vrata koja kriju relativno oronuli ulaz i dvorište u neposrednoj blizini crkve Gospe od zdravlja. Desno su vrata, na istoj adresi i udruga „Žene domovinskog rata“.
Upoznajem se sa Teom. Ona je jedna od troje mladih djelatnika. Iskrcavam naramak brzopoteznih pitanja i uzimam svoje papire. Ljubazno me nudi sokom.
Lijepi je prostor, uredan i topao. Djeluju od 2013., broje sada 775 volontera, žene čine većinu (ma nije moguće!). Prošli tjedan su postali i članicom Hrvatske mreže volonterskih centara.
Volonterstvo, kao jedna od tekovina suvremenog društva, naišla je ovdje na plodno tlo.
Između onih koji u jednoj ruci drže šahovnicu a u drugoj tablu za apartmane, ima i onih koji bi nešto doprinijeli nekom ili nečem bez nekog posebnog razloga. Sustav do sada dobro funkcionira, ljudi im se obraćaju; kako oni koji bi željeli pomoći, tako i oni koji ne znaju gdje tražiti pomoć, a i ne mogu si to financijski priuštiti.
Pozdravljam se i brzam natrag kroz Kalelargu. Ljudi se još nekako kaputa drže, ne vjeruju baš narcisima koji vire iz moje torbe.
Vidim grupicu kako čeka pred vratima kazališta da blagajnica počne raditi. Jedan umirovljenički par istoglasno govori kako želi karte u prvom redu, tj. to ne želi.
Gledam na sat, jedna petominuta kava mora biti još u ovom rasporedu, ipak smo u Dalmaciji, vratiti se kući bez kave je kao da se vratite bez cipela. Kod „Tonija“ nitko ne sjedi vani, unutra gužva. Ništa za to, penjem se u kafić smješten u prekrasnom Perivoju Kraljice Jelene Madijevke, s vanjskim i unutarnjim dijelom. Mirno je, iako ima srednjoškolaca koji tu ne bi trebali biti u ovo vrijeme, ja cura-mastodont imam plauzibilno opravdanje barem. Neprimjetno rješim kavu za manje od pet minuta i radim koju sliku sa ove uzvisine.
Neki neopisiv spokoj golih stabala nadvijenih nad trgom i zvonik Sv. Šime, kao da bdiju nad mirom ovdje.
Nakon prvotne galame na ostaklene implementacije, nitko više to ne spominje, postale su dio lipog mog grada.
Tako i treba. Ono što je lijepo i dobro, neka nam ostane.