tekst i foto: Sandra Marelja Muić
Zadar/ Čini mi se da sam izabrala najhladnije prosinačko subotnje jutro za svoje, već tradicionalne, pohode darivanja pred blagdan.
Kroz kristaliće mraza na granama probija se sunce dok jurim kroz Posedarje i Poličnik. Devet je i petnaest, a ja sam rekla don Kreši u deset biti u Obrovcu.
Motokultivatori u polju, traktori na cesti, koristi se posljednji vikend pred Božić –svugdje netko nešto radi.
Gledam Velebit kako u naručju drži Jadran.Tamo gdje idem, može ne biti i Velebita i Jadrana, jedina okosnica je Zrmanja ljepotica, samo što prirodne ljepote tu malo daju čovjeku natrag.
Obrovac me čeka okupan suncem i bez subotnje špice, centar se nije puno promijenio, možda jedan minimum se napravio od prošle godine, a možda i nije.
Velečasni kuha izvrsnu kavu i servira domaće kolače; dvije gospođe su tu s nama u toplini njegovog dnevnog boravka, pričaju mi o župi i životu u njemu, odnosno nedostatku života.
Ostavljam u prizemlju pakete za curicu o kojoj baka skrbi jer roditelji to nisu u mogućnosti, ni fizički ni mentalno. U jednom je odjeća, u drugom je hrana, u trećem samo igračke.
Drage dobre duše oko mene su u petnaestak dana nesebično donosile svega, ne štedeći ni vrijeme ni sebe, i uspjeli smo napuniti dva auta stvari. Zahvaljujem na druženju i izlazim u buru, centar grada je i dalje pust. Zadarska Advent-cirkusijada i pet fritula za dvadeset kuna ovdje su daleko poput asteroida, ne može čovjek ni zamisliti da je to sve u istoj županiji uopće.
Parkiram pri izlazu iz grada i upućujem se kod gđe Rajne koja stanuje u zgradi odmah uz cestu kada se spuštate u grad. Devedesetak stuba ima do trećeg kata prilično oronule zgrade.
Nosim vrećice s darovima i takičam u svojim visokim čizmama pravo u zagrljaj ovoj srdačnoj i dragoj ženi koja me na prvu poruku kao neznanku otvoreno primila u svoj dom.
Priča je to koja je znana u cijelom području; ova obitelj s djetetom oboljelim od cerebralne paralize preko dvadeset godina moli grad Obrovac da im se samo zamijeni stan na trećem katu s drugim u prizemlje negdje kako bi to svoje dijete, sada odraslog čovjeka, mogli izvoditi vani na zrak i u šetnju. Spustiti Dina i invalidska kolica iz maloga stana do ceste je nemoguće, to je išlo dok je još bio mali, poslije više ne. U gradiću prepunom praznih i zaključanih stanova nije se do sada moglo naći rješenje za njih, Oni samo traže da im se stan zamijeni koji bi jednako tako plaćali, ne da im se pokloni.
Primaju me u svoj dom raširenih ruku. Nema u tim ljudima gorčine, ne skidaju svoj život s leđa, nose ga i sada se već i šale na račun toga. Prije dvije godine je gradonačelnik i javno obećao to riješiti, opet se sve pretvorilo u prah, više obećanjima nikakvim ne vjeruju. Nekoliko godina su primali 800 kuna od grada naknade za invalida, to je naglo prestalo dolaziti kada su na kredit uzeli rabljeni auto da bi mogli Dina voziti i posjećivati u specijalnoj školi u Kraljevici u koju je išao. Kažu, očito je zasmetalo, trebali su ići autobusom svi zajedno, pa i kolica.
Dino se zabavlja sa svojim tabletom dok sam u gostima, ne čini se da mu smetam svojom galamom. Otac svako malo nježno pogladi sina po leđima. Dobar je, kažu, popode malo prilegne, ne može stalno sjediti. Tu i tamo dođe jedna djevojka za fizioterapiju. Najgori dio je kupanje. Stan je malen, vrata se moraju skidati s kupaonice da bi ga se unijelo, prije su i mašinu iznosili, sada nemaju više snage za to. Sve bi trebalo obnoviti i popraviti, stan nije njihov, nego gradski i stalna su obećanja za drugi. Grad je nedavno poslao lifter za invalide za kupaonicu, stoji u kutiji zapakovan jer nije za takvu staru kupaonicu, šteta im ga je otvarati. Gradonačelnik se nije pojavljivao pri dostavi, da ga, valjda, ne bi priupitali previše.
Ostavila sam naše darove i te drage ljude, još su mi i balkonić otvorili da vidim cijeli gradić s njega. Lijepi pogled na kulu i Zrmanju kao da se ruga ovoj situaciji. Ono što me najviše pogodilo je da ih nitko ne obiđe. Čovjek misli da u malom mjestu ljudi imaju više suosjećanja za tuđu muku, pogotovo kada se radi o bolesnom djetetu, ali izgleda da nije tako. Možda je to i do heterogenosti stanovnika ovdje, možda pokušaj naseljavanja i takvog suživota nije baš pošao za rukom. A i dugogodišnja malomišćanska vlast je postala i strukturom razmišljanja, nitko se ne želi ni zamjeriti, mogao bi mu glavni sutra za što zatrebati.
Zadržala sam se i previše, izlazim na podnevno sunce i pozdravljam se s gđom Rajnom. Treba se još vratiti u Zadar, ukrcati stvari za obitelj u Smokoviću, a i prijateljica me moli na telefon da dostavi još nešto za tih sedmero djece koju ću popodne obići.
Pravim još nekoliko snimaka uz ljepoticu Zrmanju i hitam natrag bogatija za puno više od onoga što sam donijela.
Jedan brzinski stopover u Poličniku po pink lady jabuke za dida i sina, u pozadini vidim još brojne plodove na plantaži.
Zadar, prijateljica donosi još tri vrećice, sin mi pomaže da snesem stvari u auto. Znam da me gore čekaju od utorka, od blagdana sv. Luce. I znam da je najnapetija kutija s igračkama, pa nju unosim prvu kada vidim kako im glavice kuštrave proviruju na prozorsko staklo.
Svih sedmero sinkronizirano skaču s kauča kada unesem kutiju. Majka je oduševljena što smo uspjeli obnoviti i garderobu svima, jedna briga manje, ipak je dvoje školske djece tu. Hrana i druge potrepštine su i više nego dobrodošle. Malo sjedim s njima, jako im je toplo od njihove pećice, ali ih to nimalo ne uspavljuje, živahno vrte sa svojiim novim igračkama.
Mrak ide, a mene čeka još sve kući. Pozdravljamo se do idućeg puta, do idućeg –jednog- dana u godini, koji će obojati svjetlom sve one druge.