BURA NA SCENI

piše: Sandra Marelja Muić
Zanimljivo kako meljemo ljeto sa svim drugim temama, ali ne i sa brojanjem turista ove godine. Zagušila nas valjda politička zbivanja i strahote koje se dešavaju diljem Europe, pa smo smetnuli taj stari običaj.

Jučer smo tako cijeli dan bili izbombardirani time koliko premoćnih  glasova je dobio novi predsjednik najveće hrvatske stranke, u usporedbi s proteklim. Zanimljiva ekipa inače  tamo, puca od demokracije, čak i u nazivu imaju ono – demokratska- , a uvijek im je samo jedna osoba kandidat bez protukandidata. I Kim Jong bi im pozavidio na toj shemi koja savršeno funkcionira.

Nije naodmet da nas s dnevnika ne tlače koliko kakvih čijih vozila na kojem prelazu graničnom, ali nam malo ukralo ljeto s tim pričama tko će s kim pod ruku na jesen. Ipak smo mi narod koji pada na kvantitetu, treba nam taj napoj za dušu. Milijun kuna, stotinu tisuća noćenja, trideset posto više…, to je ono što nama ostane u uhu, bez obzira što ne razlikujemo puno između statistike i stvarnog stanja. I baš se takvom forom vodi opet kod bivšeg nam premijera, te se razvlači njegovo ljetovanje sa obitelji po novinama. Izvlače se neke brojke i troškovi, nekome je izgleda gadno stalo da ga se difamira da bi sam sebe opet oprao od nečeg trećeg.   Ja ne znam, šta se ne ostave tog čovjeka više.

Da ne bi bilo baš sve posvećeno našoj političkoj kremi, pažnju odvukao i prvi pravi turistički vikend gdje su se u petak i subotu kolone na autoputu brojale u silnim kilometrima. Ne zna se šta je više doprinijelo tome – jaka ljetna bura koje se nije stišavala, požari ili sami turisti koji su htjeli zbog lošeg vremena ranije kući, a  ovi drugi sutradan, što prije na more.  Pravi vladar hrvatskog turizma je meteorologija kako izgleda, zanemarimo kvalitetu usluge i ponudu – jedna bura i stoji cijeli promet, jedna kiša i svi idu natrag.

Naša europska destinacija broj jedan se proslavila s najgorim prometnim čepom do sada. Na dionici autoputa ljudi su probili ogradu da se okrenu prema drugom smjerr i odustanu od namjere da vide Morske orgulje ili nešto drugo, nisu mogli više stajati u koloni. Na europskoj razini i ponašanje u toj izvanrednoj situaciji, nitko nije niti obišao te ljude, dijelio im vodu ili tablete za smirenje – još bolje– , nudio bilo kakva rješenja ili olakšavao situaciju.

Pitam se samo čemu silni zaposleni u službama i institucijama koji se bave prometom, sigurnošću ili turizmom u najširem smislu, služe li samo da se troši medijski prostor na njih i državni proračun jer svi znamo koliko viška zaposlenih ima sve s predznakom – državno-. Možda im ne bi prošao putni nalog u firmi jer je bio petak popodne i subota, pa su samo isključili mobitel. Ili su možda ovi junaci iz HGSS-a koji spašavaju sve i svakog i svugdje bez da se na njih troši i minuta kamere, trebali doći i baviti se događanjima uz autoput.

Kako to da  se nije moglo nacrtati u ovoj izvanrednoj situaciji na licu mjesta i pokušati makar donekle ublažiti situaciju, barem onako kao kad dijelimo preklanjske smokve i prastaru lozovaču ovim sretnicima što se dokotrljaju Ryanairom.

Zanimljivo koliko minutaže i milijunaže se kod nas potroši na teme iz prometa, od Hrvatskih željeznica do Hrvatskih autocesta, te se kod ovako malo stanovnika i ovako malo turista uspije uvijek nešto gadno zeznuti.

Možda da prebojamo tunel još jednom, možda bi to pomoglo.?!

Boja na boju, dok slojevi ne počnu opadati.