piše: Sonja Breljak
Kako nastane, razvije se i postane jedna plodna, dugogodišnja suradnja na Hrvatskom glasu Berlin? Ova o kojoj ću napisati redak-dva, sasvim izgledno, ima sve preduvjete da takva i bude.
Pa evo, kako to primjerice, započne.
U poštanskom sandučiću Hrvatskog glasa Berlin osvanula je poruka koju nam je iz Münchena poslala Nela Stipančić Radonić:
– Poštovani, slučajno sam danas naišla na Vaš portal i to zahvaljujući onoj krasnoj priči g. Dražena Radmana o Beshir Kamilu u Hrvatskom saboru. Obzirom da i sama živim u Njemačkoj (Munchen i to od prije 2 godine) te pišem pjesme, ali i romane, šaljem Vam jednu pjesmu (koju upravo napisah). Ako Vam se svidi, rado ću poslati i druge…Lijep pozdrav.
Čitam poruku, otvaram privitak i čitam pjesmu koju ćete i vi, dragi čitatelji imati prigodu čitati na Hrvatskom glssu Berlin narednih dana. No, dovoljno dugo sam u ovom novinarskom pozivu i u ovom uredničkom poslu kojem me podučio Emil Cipar, da već na prvu loptu osjetim kako je iza poruke i pjesme Nele Stipančić Radonić, još puno toga što bih rado znala i čitala, pa žurno odgovaram i šaljem sljedeću poruku put Münchena:
– Poštovana i draga Nela, Dražen Radman je naš stalni i dugogodišnji suradnik, s nama je skoro od samih početaka našeg glasila. Žao nam je da nas pronađoste tek u našoj sedmoj godini postojanja no, ne kaže li se: bolje ikad nego nikad! Kad stignete prošetajte malo našim rubrikama, impresumom, upoznajte se s nama. Naša rubrika poezije je vrlo bogata. Tko ste, odakle, otkad, gdje, što, zašto …Prije pjesme zanima nas autorica. Pa, napišite priču o Neli. Izazivam Vas. Naš pozdrav je: Čitamo se!
Eto tako, rukavica je bačena, izazov poslan. Tko bi, od onih koji strastveno i dobro pišu, a ja slutim kako je s druge strane takav netko, tom izazovu odolio!? I ne samo to, tu negdje između rečenica i redova, dolazi do onog nečeg, do prepoznavanja koje je za nas osnov dobre i plodne suradnje. I baš, nije prošlo dugo, primismo odgovor kao potvrdu naših pozitivnih slutnji. Pa evo, pročitajmo zajedno:
– Poštovana urednice, rado Vam se ponovno odazivam. Nema tog izazova, koji je meni prepreka, ako mi se sviđa…Najprije, par riječi o meni, a onda Vam šaljem “zadaću”, uz tople pozdrave!
…rođena u Mrkonjić Gradu, BiH, 1967. godine. Diplomirala francuski i ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, magistrirala na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
Najveći dio života provela radeći u prosvjetnoj i državnoj službi u Zagrebu, a od nedavno s obitelji živim u Njemačkoj. Za sada, ništa ne radim, samo pišem. Na žalost, ništa još nije objavljeno pa čekam… Upravo nedavno poslala sam jednoj izdavačkoj kući u Zagrebu rukopis jednog povijesnog romana o srednjovjekovnoj BOSNI- GRIŠNICI I PRAVEDNICI (I NJIHOVI SAVJETNICI). Velika mi je želja da ga što više ljudi pročita (kad -tad). Ostali rukopisi su još u ladici, jer nemam pojma komu ih poslati. Čita li itko od Hrvata i znamo li više išta raspoznati? U pripremi je i moja prva zbirka pjesama TRAGOVI NA VODI. Za sebe mogu reći samo još jedno: napokon mi se ispunila velika želja – pisati, a vrijeme neka mi sudi!
Pisati a vrijeme neka mi sudi, veli Nela. Da mi ne bismo čekali tek da vrijeme učini svoje, rješismo malo pripomoći.
Pa evo nam Nele Stipančić Radonić u rubrici Pisma nikome i svima, kako, hrabro prihvatajući izazov, piše prvu “zadaću” -Priču o Neli.
Dobro nam došla!