piše: Nela Stipančić Radonić
Nema čovjeka, koji se barem ponekad ne osvrne unatrag i razmišlja o vremenu koje je prošlo. Čudno je to osjećanje, kao da tražiš nešto što si izgubio.
Recimo, pokušavaš se uporno nečega prisjetiti. I prolaze tako dani, mjeseci, a i godine, a ti tragaš i tražiš kao pas svoju zakopanu kost. A onda se trzneš i sjetiš da si promijenio svoje područje i da se ona ne nalazi u novom vrtu. Onda umiriš pogled i dišeš duboko dok sjediš sam u dnevnoj sobi, a glas s televizije obraća ti se nekim drugim jezikom. Svejedno ti je što priča, jer znaš da je samo greškom pogled uperen baš u tebe, a da se obraća sigurno nekom drugom. Onda se digneš i ugasiš.
Ali, ima tu još nešto, par sitnica, koje ne idu nikako iz prve, ali treniraš. Polako, moraš samo disati duboko. I još uvijek čekaš. Vani se polako mrači. Minute i sati prolaze mimo tebe i ne zanimaš ih niti malo. Nitko te više ne zove na telefon. Jer, daleko je i skupo, preselio si se. Otišao si. Zapravo, ako bi se išli kladiti, mogla bih dokazati da i kad se fizički preseliš ostaneš još uvijek tamo.
Kako? Pa, vrijeme zapravo uopće nije važno.
Uostalom, ako ćemo pravo, vrijeme i ne postoji. Znam, netko to može pojmiti, a netko se već zgraža. Ali, briga me. Ovdje prikupljam iskustvo nečega, što je vrijedno moga postojanja, a ne pričam o kuhinji ili lakiranju noktiju. (Ah, te žene, uvijek nešto izmišljaju!, čujem već neke oko sebe. Pravit ću se da nisam čula.)
Zapravo, želim samo reći kako je strašno važan osjećaj svijesti, koji te posvuda prati i ako to izostane, nađeš se u neprilici. Ili u neugodnosti. Opipavaš se posvuda po licu, vidiš svoje crte u ogledalu, ali ti je svejedno nešto strano. Kao da si izgubio sebe. Ali kako?
Još jučer su te svi poznavali, smiješili ti se ili s tobom o nečem razgovarali, a danas ih više nema, jer si otišao, a oni ostali. I tvoja sjećanja o svemu su ostala tamo među drugima. Na njihovim stolcima, uz piće ili kavu, u tramvaju ili na šetnji, pokraj kina ili na ulazu u crkvu, muzej, kazalište … Svi zajednički trenuci podijeljeni s ljudima, koje poznaješ. I oni tebe. A onda si zakoračio u prazninu. Bijele zidove. Apsolutno ničeg poznatog da ti srce kaže bilo što, lijepo ili ružno. A nije ćelija. Na slobodi si i te kako!
E, to je taj novi početak. Preseljenje. Novi život.
Preseliš stvari, knjige, tave, šalice, čak i stare fotografije. I još uvijek nešto čekaš.
Možeš preseliti što god te volja! Ali, bez onih koje poznaješ, nije isto. Mislim da je to veoma važna ljudska dimenzija. Biti povezan s drugima. Onda jače zračiš i to ti se vraća. I to je sreća. U suprotnom si samo komadić, iščupan iz tijela.
Sad ti može pomoći još samo jedna stvar. Opet ću malo zvučati ludo, ali moram to reći. Znate, ni prostor nije važan.
Napokon smo došli do cilja – a to je moja duša. E, ona je važna. Najvažnija za mene.
Jer ja sam i dalje ja samo zahvaljujući tomu, što mogu gledati svojom dušom. I sretna sam jako zbog toga, jer me ta svijest vraća u isto vrijeme i na isto mjesto. Kao da se nisam niti maknula.
Pa i nisam.
Samo par stotina kilometara. Prava sitnica. Upoznaj svoju dušu da bolje vidiš.
Neeelaaaaa yeeessss