Piše: Nela Stipančić Radonić
Pitaš me tako obično pitanje seko, tko sam, otkud ja ovdje u ovoj noći dok su svi pozaspali, samo nas dvije na mjesečini, igramo se poput dva labuda, svaka u svom jezeru dubokom i dalekom.
Uzdišem, jer me iznenadi tvoj glas u mukloj noći. Navikla sam na ribe i ptice, na vjetrove i na zime, na tišine i šaptaje, zavidne poglede s obale i glasove prirode, ali na riječi, tople, ljudske, prave…još nisam.
Evo mene na mjesečini zato, jer nikog nema da me smeta dok pijem vodu svog života i dok plovim onamo, kamo me vjetar u mislima mojim nosim.
Osjećam da sam ovdje jedino doma, u ovoj vodi gdje je mir i spokoj najdraži svima i gdje svatko može ploviti koliko mu drago…
Noćas sam jedan san usnula…da sam nekad samo žena bila pa sam u snu plakala i molila da mi opet narastu krila. San me pak nije puštao, već me silom odveo daleko, u zemlju u kojoj su prekrasne rijeke, jezera i brda.
Prešli smo mnoge pute preko Save pa onda tamo pravcem Vrbasa, sve dok ne stigosmo do raskrižja, gdje okrenusmo na desnu stranu, pa nas je pratila, samo neka poznata rijeka, koja jako, jako Crna bijaše. Čudno mjesto. Ima u njemu mnogo poznatih lica, mnogo lijepih proljeća i veselih igara, ljubičica i visibaba, krvavih koljena, šumskih jagoda i divljih trešanja.
A malo dalje, s visine, poznata mi dva jezera, kao dvije suze na oku, čista i bistra, skrivena borovim šumama, poljupcima i dodirima, dva poznata mi jezera na kojima sam proplivala.
Tamo je još uvijek stari pokidani drveni čamac, koji odavno nikamo ne plovi, umorio se kaže onog dana, kad su ga napustili mnogi mladi i njihovi snovi. A na stazicama šumskim urezano na drvetu pročitala sam usamljeno jedno ime, koje mi je mahnulo i uzdahnulo duboko.
Pa me vjetar ponese ponovno preko Save, sve do nasipa kraj Studentskog doma i ondje me spusti zadugo, a ja bih rekla da i nije imao više sa mnom kamo, jer su mostovi porušeni i putevi zatvoreni iza mene ostali prije puno, puno
ljeta…
Grad sa starom katedralom, dugačkom ulicom i velikim kipom čovjeka na konju bijaše moje novo utočište sve do nedavno. Moj drugi dom. U srcu ga nosim, po svom: ne zato što je dobar, već iz želje da takav bude, nama koji smo već jednom izgubili svoj.
I tu nije kraj.
Jedno jutro vjetar se jak diže, glasom, koji me prestraši.
Okrenuh se, a on kuca na prozore i kaže: Vrijeme je! Dosta je bilo ovog mjesta! Dosta…znadem jedno puno bolje, mirnije i skrovitije od buke i kaosa…Ima puno rijeka i jezera koliko god ti srce želi i možeš plivati u miru, a ne u nemiru.
A moja djeca?
I njima toga još više treba…
Prođe jedan trenutak, a on doda: Možeš pustiti mislima da ti mrse kose, umjesto da te za njih čupaju. Možeš maštati o sreći, a da ti je drugi ne kradu. Možeš se smijati danima i ploviti obalama, a da se ne okreću za tobom, kao za klaunom.
Dovoljno. Dadoh mu ruku. Kao i svemu u što čvrsto vjerujem.
Evo me lagane poput ptice ovdje, gdje sagradih treći dom. A u svakom kutu jedno jezero, jedna rijeka, jedan san, dubok da itko do njega dopliva.
Osim mene. Sreća prati hrabre!
Ali, danas bih mogla otvoriti usta. Ako nisam zaboravila riječi. Mogla bih opisati očaranost svijetom i svu sablazan.
Mogla bih…, recimo pisati PISMA NIKOME I SVIMA.
Do sljedećeg susreta!
U njima.
Bože, kako ovo krasno zvuči! Baš, kao sam tvoj glas. Doista, ima nas puno, samo smo razbacani poput sjemena posvuda. Vjerojatno i tu postoji pravi razlog, jer kako veli ovaj poštovani gospodin, koji mi se, evo, obraća – ništa nije slučajno. Znam to odavno, ali treba puno vjere, želje i hrabrosti da se svi vjetrovi uhvate u svoje ruke i tek tada možemo očekivati da ćemo poletjeti preko svih mostova i do nebeskih visina. Ali, čini mi se da je prvi uvjet za to – ne pristati na sve ono što nam se nameće, već sam odabrati put do svoje… Read more »
Kako u životu nema slučajnosti, vjetar joj šapne i dovede je do obale Hrvatskog glasa Berlin… I dok su neki mostovi sad već daleki ili porušeni, jedan Most je uvijek tu negdje. On prati našu Putanju i čeka da prijeđemo preko Njega, ne samo jednom, nego opet i opet… Jer postoji Most, baš kao što postoji i Vjetar, koji dobrohotno čuva i prenosi na drugu stranu one koji se usude slijediti znakove. koji se usude hrabro prelaziti preko dubokih voda. Kako god se one zvale. I kako je dobra Nelina misao: ”Možeš pustiti mislima da ti mrse kose, umjesto da… Read more »