Piše: Nela Stipančić Radonić
Pitaš me tako obično pitanje seko, tko sam, otkud ja ovdje u ovoj noći dok su svi pozaspali, samo nas dvije na mjesečini, igramo se poput dva labuda, svaka u svom jezeru dubokom i dalekom.
Uzdišem, jer me iznenadi tvoj glas u mukloj noći. Navikla sam na ribe i ptice, na vjetrove i na zime, na tišine i šaptaje, zavidne poglede s obale i glasove prirode, ali na riječi, tople, ljudske, prave…još nisam.