piše: Marija Kukić
Svijet se mijenja. I ljudi se mijenjaju. Mijenjaju se i ljudske navike. I stil i način razmišljanja. Mijenjaju se i shvaćanja o kvaliteti života.
U doba mojega djetinjstva život je bio bitno drugačiji. Čovjek je bio zadovoljan malim. Važno mu je bilo ne biti gladan, gol i bos, biti zdrav, imati kakav takav krov nad glavom. Vodovod, struja, asfalt, telefon, televizor …to je čovjeku bila nepoznanica.
Da bi preživio, snalazio se na vrlo različite načine. Jedan od njih bio je odlazak imućnijim seljacima u tzv. nadnicu koja je trajala od izlaska do zalaska sunca. Nije se onda radilo osam sati i plaćalo po satu nego si morao cijeli dan raditi da bi dobio teško zarađeni dinar.
Bila je velika sreća ako je ‘gazda’ nadničaru davao ‘koštu’. Tada nadničar nije morao razmišljati što će pojesti i popiti kad ruke i noge otežaju, usta i grlo postanu suhi, a želudac prazan. Dnevnica je bila veća, ako je svatko sa sobom nosio vlastitu hranu.
Često je bio problem što ponijeti. Dan je dug, posao naporan, sunce nemilice prži, a organizam traži svoje. Nije tada bilo ni salama, ni mesnih narezaka, ni pašteta, ni hrenovki… a ono malo smoka što se u jesen zaklalo, brzo je nestalo.
Ma, klale su se svinje koje nisu bile ni mesnate, ni na brzinu „servirane“ za klanje. To su bile svinje koje su se gojile duže vrijeme i hranile isključivo domaćom stočnom hranom. Gdje su tada bili koncentrat, smjesa i tko zna koji još sve pripravci?
Dakle, svinje su bile masne. Oh, koliko se masti i čvaraka dobilo od jedne takve svinje! A koliko danas košta kilogram čvaraka? I to kakve kvalitete? Zato nije bilo puno mesa za kobasice, a kuleni su bili prava rijetkost. Dragocjenost. Poslastica. Čuvali su se ti komadi za neke posebne prigode, pazilo na njih kao na oko u glavi.
No, vratit ću se na priču o nadnicama. Bez obzira na krhku tjelesnu građu, bez pogovora sam išla u nadnicu s majkom na njivu, livadu, u voćnjak… Radila sam sve što je priroda posla tražila; kopala, žela žito, kupila sijeno i otavu, brala višnje ‘na trećinu’, brala bodljikave mlade krastavce dok je krv nemilice tekla iz jagodica… O, ne! Nije bilo nikakvih rukavica.
Najviše sam se veselila kada bi nas u nadnicu zvala teta Emica. Znala sam da će uredno platiti i dobro nas nahraniti. Često je to bio domaći sir i kajmak iz kućne radinosti. (Kakva bi to seljačka kuća bila da nema kravu?) To bi ‘zasladila’ suhom šunkom i nekoliko prsta debelom slaninom. Nije to bila slanina kao ova danas, prošarana, tanka, tvrda. I ona se, kao i mi, cijeli dan pržila na ljetnom suncu jer za hladnjake se tada nije znalo.
Dok udubljen u posao, uz razgovor snaša i pjevuckanje mlađarije marljivo radiš, uši ti postaju tanke poput papira. Iščekuju britki glas crkvenog zvona koje oglašava podne. Ono je tada bio jedini orijentir. Tko je imao neki drugi sat osim vekerice u kući koja treba vrijednog seljaka probuditi prije zore?
Kad bi se začula zvonjava sa zvonika sesvetske crkve, posao se prekidao. Izmolio se Anđeo Gospodnji (jer teta Emica je bila vrlo pobožna žena), u nekoliko kapi vode oprale bi se ruke, a onda bismo sjeli na objed. Teta Emica raširila bi stolnjak na travu, otkrila korpu pokrivenu peškirom i iz nje izvadila svu raskoš današnjeg ručka. O, kako sam se veselila tom obroku!
„Podne stiže i peškir se diže,
Tet’ Emica poslastice niže.“
Slanina je bila toliko masna, sjajna, mekana da si je mogao na kruh mazati. A kako je tek bila fina! Mmmm! A tek šunka! A ako bi se tu našao i po koji komadić kobasice ili možda kulena, bila bi to prava gozba.
Bila su to neka druga, drugačija vremena. Tko je pitao smije li maloljetno dijete ići po cijeli dan u nadnicu? Danas bi to bilo zlostavljanje, oduzeto pravo djeteta da raspolaže svojim slobodnim vremenom. Nikome nije padalo na pamet da se suprotstavi ili proturječi roditeljima.
Da. Bila su to neka druga i drugačija vremena. Lakša ili teža? Ljepša ili ružnija? Veselija ili tužnija?
Ta vremena davno su već prohujala. Ma koliko tegobna, siromašna, jednostavna bila, tko bi ih uopće mogao zaboraviti? Tko bi imao hrabrosti o njima pogrdno govoriti?
Tko bi imao snagu sasjeći ruku koja nas je hranila, pljuvati majku zemlju koja nas je iznjedrila, prezirati onu jednostavnost i skromnost mladosti koja nas je stazom budućeg života vodila?
Bilo je teško, drugačije ali, kako bi rekao Emil: „Bilo je naše!“ I zato ću se uvijek sjećati tih dana jer ipak to su dani moje neponovljive mladosti.
Jer: „Mladost je najkraće, najskuplje i najčudesnije putovanje u našem životu.“ (Sciascia)
Da sve se mijenja!
Mijenjaju se u našoj Hrvatskoj i razmišljanja, ali pre sporo.
Nekada smo bili zadovoljniji, jer nismo imali više mogućnosti slično ni znali za drugo.
Danas je to sve malo drugačije.
Nesmimo se zadovoljiti,ni sa onom znanošću ni znanjem kako je to nekad bilo, slično i sa onim što imamo.
Jer ćemo ostati i dalje osiromašeni, u mjesto da napredujemo,u ovom europskom svijetu.
Dovoljno sam star da mi je Marijina priča
vrlo bliska. Zaista sam bio svjedok takvih
poslova u nadnicama koje su pedesetih i
šezdesetih godina bile uobičajene. U mom
kraju je doduše češća bila pojava da se u
nadnicu išlo u poljoprivredne kombinate
koji tada još nisu imali suvremenu meha-
nizaciju. Težak je to bio kruh, ne treba to
zaboraviti.
Mislim da su ta vremena bila puno ljepša nego današnja.
Današnja djeca su previše razmažena, sve im se servira na tanjuru i mora im se”nacrtati” kako da nešto naprave.I opet skroz zanovijetaju i sigurno ne poštuju starije kao što smo mi poštovali i poštujemo i dandanas.