Tekst i foto: Marijana Šundov
Zagreb,/7.ožujka 2015./ Ugodna temperatura izmamila je građane hrvatskog, glavnog grada na ulice i gradske trgove.
Evo i mene u laganoj šetnji. Primjećujem u parku, ispod još golog drveća, procvjetali kaćuni u nježno, ljubičastoj i bijeloj boji. Uvertira u proljeće!
Volim ja sva godišnja doba jer svako podari prirodi ljepotu. Kako odoljeti ljetnim pljuskovima, koji iza sebe na obali ostavljaju miris ozona i čiste nijanse boja, jesenjem vatrometu iscrtanom po lišću stabala, bjelini i čistoći kojom snijeg oboji gradske ulice. Ipak najviše volim proljeće. I svake godine željno s prvim danima ožujka tražim i nalazim njegove tragove. Proljeće dolazi.
„ Sva su moja proljeća u meni, kad se zima svome bliži kraju…i kada prva grana zazeleni…sva su moja proljeća u meni.“
Mislim kako je eto i kružni tijek godišnjih doba poruka nama ljudima kako se sve kreće i vrti u nekim krugovima. Sve je isto, a opet novo. Nikada se ne smijemo ukopati u nešto i smatrati to će tako biti od sada do vječnosti. Nema toga. Sve je prolazno i promjenjivo. Ne treba radi toga biti tužan ili depresivan. To je jedan od zakona utkanih u postojanje. Davno je to naš narod osmislio u onoj poznatoj „Tko bi dolje, sad je gore.“ Prolaznost …a, opet čeka nas Vječnost. Kako je dočekati?
S tim mislima evo me ispred stepenica – stuba i to ne bilo kojih – Stuba biskupa Duha.
Biskup Duh prvi je zagrebački biskup Čeh po narodnosti. Prema tradiciji, upravo je Duh u Zagreb donio najstarije sačuvane crkvene knjige koje se danas čuvaju u Metropolitanskoj knjižnici Zagrebačke nadbiskupije. A bilo je to prije gotovo tisuću godina. Biskupa Duha češka zajednica u Zagrebu voli navoditi kao prvog poznatog Čeha u Hrvatskoj. Upravo na inicijativu Hrvatsko-češkog društva 2005. godine Zagrebačka skupština odlučila je da se stube koje povezuju Tkalčićevu ulicu i park pokraj Opatovine nazovu Stube biskupa Duha.
Slično kao i drugi gradovi sagrađeni na više brežuljaka ili brda i Zagreb ima svoje stube. Dovoljno je samo spomenuti imena da bi se dočaralo ponešto iz romantične i manje romantične prošlosti grada – Kapucinske stube ili kako su se još zvale u žargonu Vještičje štenge, potom Felbingerove stube, Male stube, Mlinske stube, Gornjogradske stube …
Zagrebačke stube jedinstvene su po mnogo čemu. One su materijalno svjedočanstvo o jednom prošlom vremenu, ali i genijalnosti i trajnosti ljudskog djela.
Uglavnom u 19. stoljeću Zagreb kao i drugi europski gradovi se razvija i širi, povećava se broj stanovnika. Kako su se državne i druge javne zgrade nalazile na Griču, na brežuljku, za najkraći put pješaku se trebalo spuštati ili penjati po strmini. Povećani promet pješaka gradske su vlasti riješile domišljatom gradnjom javnih stuba. Gradski su inženjeri Rupert Melkus i Milan Lenuci razmatrali različite varijante.
O ovome svjedoči Lenucijev tekst o zagrebačkim stubama objavljen u novinama „Viesti kluba inžinjera i arhitekata“ iz 31.ožujka 1883. Lenuci piše kako su prvo pomislili na vječni Rim i njegove predivne stube od mramora, sa počivalištima, kipovima i ukrasima.
„Međutim takve stube su preskupe i neprikladne našem podneblju“, piše dalje zagrebački urbanist Lenuci. One pak izgrađene od željeza će biti opasne zimi po ljude kao i kamene, promišljao je Lenuci. I tako smišljene su i projektirane jedinstvene stube koje su bile dobitna kombinacija čelika, lijevanoga željeza i hrastovog drveta. Kako se drvo ne bi ubrzano trošilo pri dodiru sa tlom stepenice su odvojene od tla. I ne samo to – pametno rješenje vijčane veze drva i metala omogućuje da svaka stepenica “kad se istroši može jošte tri puta preokrenuti, tako da svaki put druga brid dođe na ono mjesto, gdje se najviše stepenica troši, to jest spreda od ozgor” ,objašnjava u novini ideju dalje Lenuci. O ovome rođenom Karlovčaninu koji je svojim rješenjima oblikovao Zagreb će biti više riječi u jednoj od narednih „razglednica“.
I tako su „rođene zagrebačke stube“ – uglavnom sagrađene u desetljeću između 1870. i 1880. godine. Traju i služe ljudima i danas, sačuvane u gotovo izvornom obliku. Istina dio gornjogradskih stuba u razdoblju moderne je preoblikovan ili je novosagrađen poput Schlosserovih ili Aleksandrovih stuba.
Koliko sam se puta penjala ili spuštala… gore…dolje po raznim gradskim stubama jer Gornji grad sa svojom tišinom, starim trgovima i predivnim crkvama je moje omiljeno mjesto za šetnju i razmišljanje. Gornji grad na poseban način čuva dušu grada, tko je traži može je osjetiti u prizorima i zvukovima. Stari krovovi i lampe na gas, pucanj Gričkog topa sa kule Lotršćak i zvuk zvona sa obližnje katedrale …
Spuštam se polako niza stube i razmišljam o prošlosti grada – njegovim ritmovima, tradiciji i velikim, ali i običnim malim ljudima koji su ga oblikovali.
I ne samo to. Razmišljam sa blagom sjetom i o ne tako davnoj obiteljskoj prošlosti kada je moja djevojčica išla u Gornjogradsku gimnaziju, a ja svaki drugi tjedan poslije posla na roditeljsko primanje. Zastala bih na odmorištu Zakmardijevih stuba da bacim pogled na grad, pokupim dokotrljali plod kestena i oslušnem glasove i smijeh učenika.
Da, sve prolazno je i svi mi spuštamo se ili penjemo …gore …dolje…gore…dolje…po stubama života.