( Inspirirano člankom o knjizi Svako je dijete darovito, autora Gerald Hüthera, profesora neurobiologije na Psihijatrijskoj klinici Sveučilišta u Göttingenu)
piše: Nela Stipančić Radonić
U nekim zrelijim godinama svi smo pametniji. Barem tako mislimo.
Nekima do toga nikada nije ni bilo stalo, pa ih ne treba uznemiravati. Važno je da ne narušavaju prirodu i ne ugrožavaju druge. Sve ostalo je njihov izbor. Divili se svom okopanom vrtu, uspješno napisanoj maturi ili skupom autu, meni sasvim svejedno. Eto ga njemu, a ne meni.
U svakoj zemlji za sve velike veličine i male manjine trebalo bi biti dovoljno mjesta. To što jedni drugima idemo na živce, više o nama govori nego o drugima. Uostalom, to je stvar odabira, kao i sve drugo.
Nema u životu nijednog koraka bez odabira. Sve počinje s tim. I rekla bih, cijeli život koračamo po istoj cesti – dobra ili zla. I bijela se traka po sredini uvijek dobro vidi. A mi se pravimo slijepi.
Stara, najstarija priča, ali nikako da ju doista shvatimo.
A tek, kad jednom uvučemo u naš život tu ljudska vagu i kad krenemo vagati sve oko sebe, što treba i ne treba, zlo i naopako. Važemo neumorno godinama sve odreda i još na gram. Riječi, poruke, poglede, boju glasa, očiju, stisak ruke …Nema kraja! I brate, zaboli glava.
Meni se to više ne da. Doista! Dosta takve matematike!
Tko sam ja da drugima sudim? Reci, što ti se sviđa, a što ne i idemo dalje. Skupa ili svatko svojim putem. Važno je razgovarati, pružiti ruku …
Svi smo mi samo gledateljstvo u istom kinu. Jest da su filmovi sve lošiji. Ali, tko nam brani dići se i napustiti predstavu? Pa sjediti spokojno kod kuće i raditi nešto što doista volimo …
A predstava? Nije jedna jedina. Vrti se cijelog života. Od rođenja. Čak i mi glumimo. Sami sebe. Samo toga nismo svjesni. Netko je naučio tuđu ulogu napamet, a o svojoj pojma nema. Nije sebe upoznao,
Zanimljivo. A što je radio cijeloga života? Gledao druge? Ili doista misli da su druge uloge bolje od njegove pa, namjerno odbija igrati svoju. Žalosno.
Ali, ima i onih upornih, koji stalno uče… (a najviše na greškama). Ponekad mi se čini da ja zapravo cijelog života samo ispravljam svoje greške. Neke su lagane, a neke jako teške.
Primjerice one, kako odgojiti vlastito dijete! Nikako da mi krene onako kako bih to htjela.
Roditelj nikada ne diže ruke od svoje zadaće, ali ipak …ipak, ako je imalo iskren, priznaje kako mu baš i ne ide …
Zato sam posebno oduševljena pojavom ove knjige: “Svako je dijete darovito”. Eto, ponovno knjige! U svakoj nešto piše. Treba samo biti vrijedan i čitati. To stalno govorim. I vjerujem.
Ne kaže se uzalud, tko traži taj i nađe. Iako ovu knjigu nisam još pročitala, mislim da je izuzetno dobra i korisna. Zašto?
Pa kako bismo spasili nas roditelje od samih sebe i učenike od vlastitih škola i učitelja! Zvuči revolucionarno, ali i jest tako.
Ono, što sam ja shvatila iz članka veoma je poučno, a problem je postavljen ovako: odnos dijete – roditelj – škola totalno je zakazao. Treba ga mijenjati!
Naravno, ne samo kod nas. Problem je globalan. Zato sam još više zainteresirana za ovu knjigu. Pronašla sam se u njemu i kao dijete i kao roditelj i kao netko tko je radio u školskom sustavu. Sve tri – u sridu. Zato, ovo o čemu autor govori jest veoma ozbiljan problem današnjice. A time i budućnosti.
Prema onom što sam pročitala zaključila sam i s tim se potpuno slažem, da je suvremeno društvo došlo do točke, kada više nema smisla dalje… Sve je gore i gore.
Stoga sam izvukla doista zanimljive poučke, o kojima vrijedi dobro promisliti:
– Pohvalan i poželjan primjer djeci je Pipi Duga Čarapa
Upravo nju je autor ponudio kao model za razvoj djece, jer je za razvoj mozga i za trajno učenje nužno dječje oduševljenje.
Kojeg li čuda!
A u školama ga ubijaju iz dana u dan: strogoća, previše gradiva, premalo kreativnosti i još ako osoba nije nadarena za takav posao…(“Djeca mogu učiti samo onda kada se dobro osjećaju”. ..Dobar je samo onaj učitelj koji voli učenike. Neuroznanost u tom smislu kaže da je to kvaliteta, odnosno sposobnost koja se ne može naučiti na sveučilištima”, kaže autor.)
– Roditeljska i školska dresura ne donosi rezultate
Dijete napreduje svojim putem i načinom prema onom što ga i u kolikoj mjeri zanima ili ne zanima. Zbog ovoga dolazi u kasnijoj dobi do još većih problema.
Dakle, ništa bolje nismo prošli ni mi roditelji, koji namećemo većinu stvari djeci, u silnoj želji da budu što bolja i uspješnija u školi (“… da bi se poništili negativni utjecaji, dijete bi moralo upoznati osobu koja je sama u potrazi za blagom; osobu koja ga ničemu ne želi poučiti, nego mu želi pomoći razviti ono što već nosi u sebi”).
Ovo me nekako podsjetilo na konje pa likujem malo. Kako ranije, tako i dan danas najviše me privlače divlji konji. Ima nešto gordo u njima. Kao i u ljudima, koji ne dopuštaju da ih okolina dresira. Za to treba jaka vlastita volja i unutarnji svijet. Onda se stigne sve naučiti. Ali, molim, redoslijedom vlastitih prioriteta. Jer, i mozak bira što će naučiti.
– Ključ je u predanosti i strastvenosti
I za kraj, još nekoliko vrlo zanimljivih autorovih riječi: “ Ne trebaju nam ljudi koji imaju peticu iz matematike, ali ih matematika uopće ne zanima. Moramo vratiti strastvenost u život. I u škole. Grubo rečeno, škola može pogrešno napraviti što god hoće, samo ne smije pogriješiti u jednom: ne smije djeci uništiti predanost i strastvenost.”
Pozdrav svima od one koja je odrasla uz najsretnije dijete na svijetu – Pipi Dugu Čarapu… (A sve do sada nikako da otkrije formulu kako da svoju vlastitu djecu očara životom. Pa da uživaju u učenju.)
Jer, formula je za svakoga drugačija. Svatko je sam otkriva. I to traženje je najvažnije.
Dijete se odgaja najbolje
ako ga hranimo srcem.
Vjetar uglavnom raznese sve riječi.
Tek pokoji djelić možda se vrati. Kao plima.
Pred kraj života.