Nela Stipančić Radonić
tišinu raznose uspomene
na ramenima pogurenim od tereta
i puta koji nema kraja
osim uzdisaja
pa opet isto tako
s novim jutrom
koje sebe samo budi i dan započinje
mimo mene
s novim licima
nepoznatim mojim očima i
osmjesima upućenim drugima
susjed susjedu brat bratu
a mene nema ondje gdje se
radost i osmijesi dijele
vjetar me njiše daleko na pučini
haljine mi odavno poderane
oči se sklupčale
pokraj vatre jedine
koja me grije kad
kažem more i
kažem plavo je
već mi je bolje
pa lakše dišem i mašem krilima
sve do Hrvatske …
ali to nije sve
daleko je još do druge obale
dublje i sitnije kao zjenica oka
to ti je Ona preko koje
je sve prešlo
ali još je živa i ne da se
to ti je Ona
kojoj mašem kada
je budna, a druga zaspala
Ona koja doziva
razbacane posvuda po svijetu
i volji drugoga
djecu svoju
to ti je uvijek i kroz sva stoljeća
bila i ostat će
Bosna moja…
još je sanjam, sanjam na pučini
žmirim i širim ruke
uzdišem
pa sanjam drugu
žmirim i širim ruke
uzdišem
znam, ne čuju me
ni jedna ni druga
malo su zadrijemale
usred moje molitve