VARAŽDIN –drugi dio
Piše: Marijana Šundov
Dana, 27.10.2015. – Hrvatska nekada „ predziđe kršćanstva“… sada na vanjskoj granici Europske unije… oduvijek između velikih interesnih sfera, blokova pa i civilizacija – stoga stalno izložena osvajačkim težnjama i različitim utjecajima. Ima u Hrvatskoj gradova koji na prvi pogled onima koji znaju vidjeti pokazuju kako iako na razmeđismo bili i ostali dio europskog, civilizacijskog i kulturnog kruga.
Jedan od takvih gradova je i Varaždin, kojidefinitivno zaslužuje više od jedne „razglednice“. Svi povijesni, ekonomsko-sociološki procesi koji su se odvijali u srednjovjekovnoj Europi događali su se i u Varaždinu, a i danas su vidljivi u njegovim građevinama, imenima ulica, trgova – ukratko kulturnom nasljeđu.
Grad Varaždin i to pod imenom „Guarestin“ pojavljuje se u povijesnim izvorima prvi put krajem 12.stoljeća i to u kraljevskoj ispravi Bele III. izdanoj 1181. godine kojom kralj presuđuje u sukobu oko posjeda Varaždinske Toplice između Zagrebačkog kaptola i varaždinskog župana Beleéa.
Za povijest i dalji razvoj grada važniji su kasniji događaji. Diljem Europe razvijenog Srednjeg vijeka (12. i 13. stoljeće) gradovi niču oko dvorca ili tvrđave – castruma. Tako je i sa Varaždinom. Predaja kaže kako tijekom dinastičkih borbi između dvojice sinova već spomenutog hrvatsko-ugarskog kralja Bele III. Varaždin profitira – njegovi stanovnici s poštovanjem i gostoljubivošću odnose se prema zatočenom kraljeviću Andriji. Andrija zatočen od brata Emerika (Mirka) provodi dane utamničen u tvrđavi Kneginec. Obratima sudbine Andrija postaje kralj, a Varaždincima se odužuje za gostoprimstvo dajući njihovom mjestu 1209.godine Povelju slobodnog i kraljevskog grada. Građani Varaždina dobili su pravo na izbor gradskog suca, kojega biraju između sebe, a koji upravlja gradom te im sudi, a nazivaju ga „ richterom“. Građani se mogu slobodno seliti i oporučno ostavljati svoju imovinu, a oslobođeni su i plaćanja tridesetine.
Dakako povelja automatski ne čini neko naselje gradom. Kao i uvijek gradom ga čine svojim trudom njegovi žitelji. Diljem Europe na kamenom popločanim trgovima gradova, pročeljima izgrađenih građevina, crkvama i oltarima, a još više imenima ulica i kvartova nalazimo tragove i svjedočanstva o običnim ljudima čijim trudom sajmišta i trgovišta postadoše gradovi. Tako u belgijskom glavnom gradu Bruxellesu postoji park Mali Sablon jedinstven po svojih 48 brončanih kipova majstora obrtnika . Svaki kip predstavlja umjetnika ili obrtnika koji je stvarao u srednjovjekovnom Bruxellesu. Time su građani odali priznanje ljudima koji su svojim radom sagradili grad. Neki od obrta kojeg simbolizira kip poput izrađivača lukova su nestali, ali oni su itekako bili potrebni u svoje vrijeme srednjovjekovnom društvu.
Uglavnom u srednjovjekovnoj Europi,uz poljoprivredukao dominantni način proizvodnje pojavljuje se i obrt. Majstori obrtnici udružuju se u cehove, koji kao i mnoštvo drugih institucija vuku podrijetlo iz antičkog Rima. Cehovi uz ekonomsku imaju i mnoštvo drugih socijalnih funkcija. Njihovi članovi služe u gradskim redarstvima ili gardi. Brinu se za obitelji umrlih majstora.Ina našim prostorima i u našim srednjovjekovnim gradovima poput Varaždina događa se isto. Obrtnici se prvo udružuju u bratovštine, a potom u cehove. Varaždin raste i razvija se, cvjetaju obrti – neki postoje i danas poput medičara, klobučara, licitara…
Kako je dakako pismenost bila mala valjalo je nekako dočarati djelatnost obrta pa su izrađivani cimeri – poput malog viteza ili željeznog čovjeka na ulazu u željezariju, više potkovica koje su vas pozivale kovaču, ili pak sirene i kornjače koje su „govorile“ kako je tu trgovina svakakvim pa i rijetkim poput sirena vrstama roba. Cimeri su tako bili (i ostali) dio gradskog identiteta, a replike ova četiri spomenuta cimera (reklame) i danas krase gradske ulice. Originali se pak čuvaju u Gradskom muzeju Varaždina. O čemu drugom misliti tijekom šetnjevaraždinskim Trgom tradicijskih obrtai razgledajući rukotvorine nego o ljudskom radu. Sjetim se školskih lekcija koje su govorile kako je „rad stvorio čovjeka“, a „filozofi su svijet različito tumačili, a radi se o tome da se on promijeni.“
Znam kako ljudsko stvaralaštvo ima tisuću lica. Radeći čovjek mijenja prirodu, a često i samog sebe. Rad je nekima kazna, drugima privilegija. Ipak znam najljepše je kada čovjek radi iz ljubavi – ne zato što to mora radi osiguranja sredstava za život – nego zato što radom izražava samog sebe. Tek tada nastaju genijalna i neponovljiva dijela ljudskih ruku. Dobro se držati i one kako ne treba raditi ništa za što nisi spreman moliti Božji blagoslov.
Još je nešto slično u Varaždinu kao u ostalim „sretnim gradovima“ srednjovjekovne Europe. Gotovo svaki od gradića koje sam imala priliku posjetiti poput Bruggea, Liera ili Leuvena ima očuvanu srednjovjekovnu, gradsku vijećnicu taj nijemi podsjetnik gradske ( komunalne) samouprave. Kažem sretnim gradovima misleći na ratna previranja koja su često uništavala kulturna i povijesna dobra. Divila sam se ne toliko samim građevinama iako se neke bile prave kamene ljepotice nego samoj činjenici postojanja gradske samouprave u nekima od njih prije gotovo 700-tinjak godina. Ovisno o jačini središnje kraljevske vlasti gradska se samouprava odražavala u izboru rektora, sudaca i u izborima za gradska vijeća.
Naš Varaždin ima svoju Gradsku vijećnicu jošod 1523.godine kada je velikaš Juraj Brandenburg poklonio građanima kamenu kuću koja je postala sjedište „magistruša“ ili „rihtera“ odnosno gradskog suca. Današnji oblik sa tornjem Gradska vijećnica dobiva 1791.godine.Vijećnicu krasi balkon iznad kojega se nalazi kameni grb grada Varaždina. A, grb koji ima u sebi i anđela još je 1464. godine potvrdio kralj Matija Korvin. Na tornju ispod sata nalazi se pokazivač mjesečevih mijena.
I tako je Varaždin do danas očuvao ono najljepše od srednjovjekovne čarolije. Kažem čarolije jer prohujala vremena meni bar imaju uvijek ono nešto bajkovito i mistično. A, najljepše je kada ta čarolija – djela ljudskih ruku traju…traju…stoljećima, do danas.
U idućoj razglednici čitajte kako je Varaždin bio i glavni grad.