piše: Stjepan Poljaković
„…Evo sjedoh na jelovu klupu,
Uzeh pero u desnicu ruku,
Da vam pišem u nedjelju svetu,
Kad je praznik u cijelome svijetu,
Desnom pišem, lijevom suze brišem …“
Po priči moga tate, tako su nekada stari počinjali svoja pisma pa eto ideje kako da se nešto ne zaboravi, mada priznat ćemo pisama više nema, bar ne onih na lipom papiru sa stihovima i rukopisom koji trebaš pola sata odgonetati.
Kada sam se prihvatio „pera“ na ovom portalu, prva mi je misao bila da to bude neki dnevnik događaja i zapažanja, ali iz mog osobnog ugla, ono, moje necenzurirane misli.
Priznajem, oduvijek sam maštao o tome da ja imam negdje svoju rubriku i da se velevažno mudrošću i znanjem nakrcan raspištoljim i kao iz rukava izbacim naramak tekstova.
Bojim se da kad su rukavi u pitanju ne nastupi ljeto prije reda.
Sad kad vam ispalih to što mi je bilo na srcu, možemo krenuti u laganu analizu, objektiv periskopa nije izbačen jer kopa po dnevniku.
Gradu i svijetu mogu objaviti da na sceni Lijepe naše nije više tako burno kao prije tjedan dva. Taman sam htio pisati o mudrosti i sili, kad ono netko shvatio da nema smisla da krv poteče, bar još ne. Smiriše se duhovi, bar oni vidljivi objektivima kamera. Koliko će to trajati ne zna se, nadajmo se jako dugo, ono …stoljeće dva.
Na prijelazu smo iz zime u proljeće i taj prijelaz svake godine obilježavaju hladni vjetrovi. Dalmatinci i Ličani još zbrajaju štete od, ako sam dobro brojao, prve marčane, martovske bure. Legenda kaže da ih svake godine u martu bude tri, za nadati se je da ove druge neće praviti štete kao ova prva.
Blizu smo polovini korizme i napeto isčekujemo rezultate odricanja. Svatko voli vidjeti plodove svoga rada pa tako i kršćani, priznali to ili ne, vole s vremenom vidjeti plodove svoga propovijedanja, odricanja.
Kad mi netko kaže da nema ničeg novog pod suncem nekako mu ne vjerujem. Evo …probudiš se ujutro i izađeš na ulicu pa čuješ koji je komšija spakirao kofere za Švedsku ili Njemačku. Ako upališ kompjuter ili zaguglaš na smartfonu saznaš koji je saborski zastupnik odjedanput prešao u nezavisne, a dogodi se kao nekih dana da na površinu izroni cijela stranka. Kad kreneš u grad, uvijek te iznenadi spoznaja da se neki novi obrt zatvorio, a trgovina otvorila.
Odgovorno tvrdim da se to s politikom uz prethodnu konzumaciju peptorana, gastala, apaurina i sanvala može sažvakati. Treba se hrabro uhvatiti u koštac pa ono saznati na koliko se to grana recimo podjelilo Hrvatsko pravaško krilo. Pali mi na pamet jerbo ovih dana doznadoh da postoji Hrvatska konzervativna stranka, u njenom okrilju se skrasio dio onih koji su do jučer bili u HSP Ante Starčević.
Ruža Tomašić u potrazi za mjestom pod suncem po treći puta ulazi u neku od stranaka i za njom svi njeni iz bivše stranke. Eto veselja i posla za analitičare!
Kad malo bolje razmislim, valjalo bi zbog statistike i lakšeg snalaženja u sklopu obavještajne zajednice organizirati službu za praćenje stranačkih prijelaza. Pa kad ti netko dođe po knjižicu, ti lijepo ukucaš ime u bazu podataka. Poznamo svi ljude koji su promijenili barem dvije stranke. Da se mene pita ne bi oni meni tek tako ulazili, uveo bih stažiranje i vrijeme dokazivanja. Tek kad se uvjerim da su iskreni i kad obavještajci provjere gdje je do sada sjedio, onda dolazi u obzir stranačka knjižica.
Opet mislim da za bavljenje bilo kakvom politikom na našim prostorima treba izbjegavati učlanjenje u stranke.
Čim si član jedne odmah te popreko gledaju članovi druge stranke i ne opra te voda jordanska. Stranačke te kolege ogovaraju iza leđa bojeći se da ćeš postati popularniji ili uz malo više umijeća i sretnih okolnosti vođi draži od njih samih. Onda, postoji mogućnost da u svojoj naivnosti ili neznanju postanete dio koruptivnog lanca, ono niste znali da je za zapošljavanje vaše kćeri predsjednik stranke obećao onima iz drugog tabora …
Najopasnije od svega je imati svoje ideje, na nekom sastanku izletjeti s idejom, prije će netko doći na ideju da vas najuri iz stranke i onda mjesec, dva kasnije vašu ideju potpiše kao svoju nego što će usvojiti vaše.
Zapeo ja za stranke i politiku …Gledamo ovih dana kako nam 10 000 školske djece ne može imati topli obrok u školi, roditelji nemaju novaca, a s druge strane priča se da je tamo neki političar na predizbornom skupu sviračima za bakšiš dao 800 eura, vidjeli ljudi.
U sisačko – moslavačkoj županijskoj skupštini došli su na ideju da si povećaju naknade, to što su skoro najsiromašniji u državi, sve propada, a narod se seli gdje ima posla, njih to ne zanima …podmeću im iz druge stranke, dakako, oni nisu krivi i to nije istina.
Tko je vidio političara na Balkanu da je za nešto kriv? Kriv možeš biti samo ako se zamjeriš gazdi ili gazdama ili postoji opasnost da kao Bandić poželiš biti nešto više nego što jesi pa te onda lijepo optuže za koješta, a svih ovih godina su skupa uživali u plodu tvoga rada ili kad je Mile u pitanju, mahuna i od toga debele koristi imali …
Po meni, najgluplje pitanje je ono, što misle oni u vladi. Nitko nam očito nije javio da smo odavno u kapitalizmu. U kapitalizmu je na tržištu sve što imaš i što jesi pa se brate snađi sam, to da će netko drugi misliti na tvoje dobro, je utopija.
Za kraj sam ostavio ono najljepše, Dan žena. To s 8. martom je malo nategnuto …je li komunistički ili nije?! Al se preko toga prešlo i eto nas opet u kolu s ružama i ostalim cvijećem u zubima.
Umjesto cvijeća svim damama poklanjam stihove koje me je naučio stari šarmer, pokojni čika Pavao.
„…Dok si mlada kao ruža,
Ljubav ti se svugdje pruža,
Al ti nedaj ljubav svakom,
Jer svaki je momak lakom,
A kad tiha noć zajezdi,
Pa obasja penđer tvoj,
Po danici sjajnoj zvijezdi,
Ja ti šaljem pozdrav svoj.
Eto nas na kraju ovog dnevnika. Kako moja najmilija i jedina urednica ima običaj kazati …čitamo se!