piše: Stjepan Poljaković
„We did it“, pomislih kad sam saznao da smo prikupili 10 000 potpisa i poneki više. Uzrečica koja u prijevodu znači „uspjeli smo“ označava kraj jednog uzbudljivog, znakovitog i poučnog mjeseca.
Ima onih koji bi sada rekli da je lako biti general poslije bitke, lako se naslađivati plodovima uspjeha. Kako god, riješih ovim zapisom ovjekovječiti, od zaborava sačuvati uspomenu na jedno važno poglavlje.
Usput si dajem za pravo, glasno, javno i zadnji puta iznijeti moj osobni stav o blagodatima udruženog djelovanja.
Krenimo od osnova ili početaka.
Austrijski Sindikat „Vida“ ima podsindikat, ili recimo sestrinski sindikat „Vidaflex“.
Da bi u Austriji radili kao legalni skrbnici dužni smo otvoriti samostalni obrt pri regionalnoj obrtničkoj komori. „Vidaflex“ okuplja samostalne obrtnike.
Od 2020. godine 24-satni skrbnici s obrtom u Austriji dobili su priliku učlaniti se i okupljeni krenuti u borbu za ostvarenje svojih prava. Ima nas koji smo to od prve prepoznali učlanili se i vjerovali. Bilo je jasno da se ništa ne događa preko noći. Za prava nas 24-satnih skrbnika u Austriji nitko se nikada nije institucionalno zauzimao ni zanimao. Svi su (pod)svjesno znali da postojimo, da smo vrlo potrebni i jednako vrlo obespravljeni, prepušteni plivanju u sivoj zoni. Kao samostalni obrtnici sami donosimo odluke koliko dugo, koliko sati ćemo odraditi i pod kojim uvjetima.
Svi znaju ali prešućuju da nas u mirovini čeka čista mizerija, kada i ako pokušavamo nešto reći poklope nas argumentima, koliko uplaćuješ toliko dobiješ.
Oni koji dovoljno dobro razumiju jezik primijetili su koliko se puta pojam „Betreuung“ povlačio po sjednicama parlamenata, bilo državnih bilo regionalnih. Povlačio se je, ali malo ili nimalo toga se do danas promijenilo
Strpljivo smo čekali prve plodove članstva trpeći podsmijeh od „pametnih“ kolegica/kolega koji smatraju da 15-ak eura članarine mogu potrošiti na svoja zadovoljstva. U isto vrijeme, da se ne lažemo, čekali su informacije koje su curile iz zatvorenih grupa. Kolegice/kolege koji su plaćali članarinu „častili“ su besplatnim informacijama ostale kolege, ma koliko smo puta zamoljeni da ih ne dijelimo.
Pozivi na zajedništvo, argumenti da samo okupljeni u većem broju imamo šanse biti primijećeni, uglavnom nisu nailazili na plodno tlo. Ono što je meni od prvog dana „dizalo živac“ su protuargumenti koji se po meni protive zdravom razumu. Moj zaključak je da stanovit broj osoba svjesno ne želi biti svjestan svojih prava, obaveza, poslovnih mogućnosti. Od „Korone“ na ovamo osobno sam prestao objašnjavati, javno diskutirati.
Svaki samostalni obrtnik ima pravo pristati ili ne, kako na posao tako i na zajedništvo.
Plodovi dosadašnjeg sindikalnog rada su: Platforma za zapošljavanje njegovatelja na kojoj samostalno, u svoje ime, dogovarate uvjete rada, Tečajevi jezika po povlaštenim cijenama, a od ove jeseni kreću besplatni ON LINE tečajevi ponuđeni isključivo članstvu VIDAFLEX-a, pravna zaštita, putno osiguranje, obrada poreznog rješenja…
Od početka ove godine VIDAFLEX kao Sindikat i Pokrajina Burgenland, Gradišće za nas Hrvate, kao poslodavac, ponudili su mogućnost školovanja i stjecanja austrijskih licenci za rad u 24-satnoj njezi, u prvom, a onda u drugom stupnju za zvanje HEIMHELFER, pomoćno osoblje u domu.
Koliko umijem brojati, za 24-satnu skrb će se do kraja godine biti podijeljeno 90-ak licenci a HEIMHELFER/IN licencu steklo je 20 osoba, 19 kolegica i jedan kolega. Troškove školovanja snosi država Austrija.
I sad dolazimo do spomenutih potpisa. Sindikati Vida i Vidaflex pokrenuli su prikupljanje potpisa pod Peticiju za ostvarivanje dodatka na mirovinu 24-satnim skrbnicima. Po većini izračuna, za godinu rada skrbnici po sadašnjem izračunu ostvaruju pravo na 10-13 eura. Namjera nam je kroz novoizabrani parlament progurati zahtjev potkrepljen peticijom i u vidu zakonske odredbe dobiti dodatak na tako mizerne mirovine.
Kad smo saznali da nam treba 10 000 „mejlom“ ili on line potvrđenih potpisa, dali smo se na posao.
Bilo je tu svega, bombardiranje službenih stranica oba sindikata, „cimanja“ svih znanih i neznanih u rodu i Austriji do, Micky Maus gerilki koje su krstarile po Bečkim ulicama. Posebno poglavlje su duševna stanja i periode kroz koje je prolazila naš “dinamo, (pokretač a ne nogometni klub) srca hajdučkoga Andreja Grabovac. Svaki novi “lajk” nosio je nove ideje i nadahnuća razne vrsti.
Kad me „Durdica“(tako ju krstiše na jednoj on line konferenciji) pitala jesam li u svatovima skupljao potpise shvatio sam da je stanje dramatično. Nisam skupljao, nego sam smišljao osvrt na sve jer sam pretpostavio da ćemo uspjeti. 600- tinjak ruku je „zabučkalo“ val, a na taj val su se nadovezali drugi valovi i oni se nisu dali zaustaviti, na tim valovima naša peticija će uplivati u Parlament a onda što nam Bog dragi i vlast dadu.
Od samog uspjeha u Parlamentu u ovom trenutku je važnija spoznaja da smo mi uspjeli svima i svemu unatoč. Digli smo glas kao zajednica, prvi put od ulaska u EU. Lamentiranje na društvenim mrežama i glumatanje žrtve koja se čovječanstva radi žrtvuje služeći stare i nemoćne, zamijenili smo za smisleni apel. Osvijestili smo svima znanima i neznanima koji nam je status i kako nam u najmanju ruku mogu potpisom pomoći. Neka vam svjetlinu horizonta ne zamrači misao da će plodove vašega rada uživati i „oni“ koji su bili „pametniji“, „više znaju“. Mi smo ovo „šafnuli“, (uspjeli), najprije za nas.
Za dobro svih nas je da sebi osvijestimo da je gluhom pričati i slijepom pokazivati, jalova rabota. Idemo se radovati i kako umijemo slaviti naš uspjeh u nadi da će roditi željenim rodom.
Volio bih da ova peticija bude onaj potrebni kohezivni faktor, inicijalni magnet koji će u „mali krug velikih ljudi“ privući one koji su neodlučni, skeptični a željni promjena i prijeko potrebnog zajedništva. Do neke nove akcije, stojte mi živo i da ste mi zdravo….
PEPELJUGE NAŠIH DANA…. I ´DI KOJI PEPELJUGAN.