PUSTITE ME …

piše: Ivona Sekulić
Danas ću rano početi s vinom, ne zamjerite mi. Neću otvarati ni vrata ni poštu. Danas bolujem.

Bolujem jer je mojoj najvećoj ljubavi i radosti, sutra rođendan, prvi na kojemu ja – kao tetka nisam.

Danas ću izvaditi sve foldere i file-ove koje držim zatvorene kao pandorine kutije u glavi i detaljno ih pregledati, plakati i smijati se, jer nas veže toliko trenutaka, rođendana i godina neopisivo lijepih, pa i  tužnih – ali zajedno.

Nostalgija je to – neki bi rekli, ali ja mislim da mi se nekako skupilo sve.

Dođe tako nekad čovjeku, da otvori dušu i vrati se sebi i svojim korijenima.

Moja obitelj meni je svetinja. A ja u ove dane nisam s njima. Nisam tu da da pomognem majci, da ju utješim, nisam tu da razveselim nećaka i da s njim razgovaram i Igram se, da čujem njegov smijeh, koji je najljepša glazba za moje uši. Nisam tu da vidim sestru i da osjetim njen miris, njene sjajne oči kad se veseli i kad se glasno smije. Taj smijeh ispunja sve prostorije ovog svijeta.

I zato pustite me danas, da budem daleko od svih, s njima – ali fizički daleko.

Ne treba mi niti društvo, niti isforsirani izlasci gdje se neću osjećati udobno, treba mi samo malo vracanja sebi, a ja sam tamo gdje su moji.

Nismo mi idealna obitelj, nema takve. Mi se i svadjamo, i ne slazemo, nekad i vicemo, ali se prije i poslije svega volimo, podupiremo, uvijek smo tu kad treba jedni za druge, I uvijek jedni na druge mozemo racunati. To za nikog drugog na ovom svijetu ne mogu reci.

Zato, pustite me danas – da budem I emocionalna, I placljiva, I tipicna zena, I iracionalna, I sve ostale etikete koje cesto dobijemo kad nas obuzmu ovakvi trenuci. Na kraju krajeva, svi smo krvavi ispod koze I svi smo ljudi – ili bi barem bilo lijepo kad bi bili.

I nemojte mi danas gledati greske, ima li ovaj tekst uvod, temu I zakljucak, je li rasprsen ili uredan, danas Vas molim samo da razumijete bol nekoga tko prvi put nije sa svojim necakom, svojom malom 9-godisnom radosti na rodjendanu. Ne zelim danas o politici, ni o drustvenim zbivanjima, moja su zbivanja danas vrlo interna I skucena. Ja nisam s njima. I to je sve sto moj mozak danas percipira I zbog cega danas pisem ovako kako pisem.

Jer nema te sile koja ih moze iz mene iscupati. Oni su moji, ja njihova. I nema tu neke velike logike, nije to kvantna fizike. Obitelj je polaziste I svetinja. A kad ona nedostaje – sve klima I nista nije kako treba.

Mom zlatu za sutrasnji rodjendan zelim sve sto tetka pozeljeti moze…..znate vec….osim zdravlja I srece I puno ljubavi I hrabrosti u zivotu, poklanjam mu pjesmu danas, u kojoj cete se, nadam se pronaci I svi vi – sto vam od srca I zelim.

NECU DA TVOJI DANI PROTEKNU TMURNI

U TAMNU LIJUC SE RIJEKU VJECNOSTI

KUDA KORACAS, HOCU DA BACAS

SNOPOVE ZLATNE SVJETLOSTI