DOKLE ĆE MOJA HRVATSKA ŠUTJETI

piše: Ivona Sekulić
Kad pogledamo unatrag, lakše je nabrojati pošasti svih mogućih bolesti koje su danas izlječive, nego bijele kuge – kojoj nema lijeka, već se unaprijeđuje.

Hrvati su, posebice, odlazili iz domovine u dva  veća navrata (da ne nabrajamo one konstantne, manje) a prvi je bio za vrijeme nesretne Jugoslavije, drugi sada – u vrijeme recesije i kraha ekonomije. Odlazili su u Austaliju, Canadu, SAD, Njemačku, Čile, Argentinu, Švicarsku, Austriju…ukratko – nema gdje nas nema i gdje nas nije bilo. Stari domorodci su znali od čega i zašto su odlazili, to su bili uglavnom politički razlozi, I vjerojatno – da bravar nije 1971. god., otvorio granice, izbila bi – ili revolucija, ili građanski rat.

No, drugi veliki val mozda ima za neke veze i s politikom, ali uglavnom ljudi odlaze iz egzistencijalnih razloga. Tako ljudi potežu iz Slavonije, Dalmacije, Dalmatinske Zagore, Hercegovine …prema raznim krajevima svijeta, pa i preko bare, u nadi za boljim životom – ili barem kakvim-takvim redovno plaćenim poslom. Princip je isti kao i u nesretnoj Jugoslaviji, samo su motivi mrvicu drugačiji.

Kad malo bolje pogledamo oko sebe, i stavimo računicu na papir, crno na bijelo – najisplativije je u RH biti – nacionalna manjina.

Naime, ne isplati se biti bilo kakva nacionalna manjina, koja je pristojan integrirani građanin ove zemlje, koja poštuje zakone ili ne daj Bože ovu zemlju drži svojom ili voli. Ne, to se danas ne isplati biti. Posebne uvjete treba ispunjavati da bi se postalo “sveta krava” koju nijedna vlada “ne sme da bije” – pogotovo pod budnim okom Bruxellesa.

U CV pripadnika takve nacionalne manjine morao bi stajati ratni put. Naravno, ne u HV.

Ali, s obzirom na aboliciju – oni su bili legitimni borci. Nakon njihovog ratnog puta slijedi osnivanje stranaka, s kojima uglavnom sve vladajuće stranke koalirajui  koji su uvijek tu kad se kroje povijesne istine da preprave pogrešne činjenice koje stoje u knjigama naše djece, jer žrtva ne smije biti zaboravljena. Žrtva je naravno agresor, samo što takva vrsta ljudi (mahom pripadnici nacionalnih manjina) koriste takvu retoriku dok takve krucijalne stvari bezočno izjednačavaju,da mozete dobiti dojam da zbore doista neke mudrosti. Ali su to uglavnom mitovi, duboko usađeni u njihov genetski kod, bez imalo dobronamjernosti.

Ukoliko ste dovoljno pragmatični, lukavi, i možete živjeti u državi koju istinski mrzite – eventualno ispunjavate uvjete.

Sljedeći vam je korak sačekati one koji vam mogu biti mentori, I od kojih ćete puno naučiti.

To su djeca ili još uvijek očevi bivseg totalitarnog režima, koji ovu zemlju vole manje nego vi. S njima ćete se uglavnom oko svega složiti i lako dogovoriti.

Zajedno ćete dočekati nevladine udruge, koje također daju obol cjelokupnom djelovanju i javnom mnijenju, čuvaju svete krave, revno napadaju branitelje demonske države u kojoj žive.

I žale za bravarom. Vi ne, ali to nikad nećete reći. Vi žalite za nekim ili nekoga obožavate po potrebi.

Najčešće ne živite u Hrvatskoj, već u domicilnoj državi, koja je nastala prije “vasione”, ali ste ovdje prijavljeni, glasujete, djelujete, primate gradonačelničke, načelničke i saborske plaće i mirovine, bliski ste s bivšim predsjednicimai lobistima za domicilnu državu, svaki mjesec vam izlaze novine u kojima se dobro nasmijete sprdnjama nad hrvatskim svetinjama i žrtvama, znajući da to Vlada masno plaća, ali takav je dogovor, ima se – može se.

Što bi se dogodilo kad bi svi isključili”uzavrele strasti” i uključili-racio

Do jučer aktualni predsjednik, gosp. Josipović, cijeli je svoj mandat pozivao na smirivanje strasti i racionaliziranje.

No, što bi se onda dogodilo? Svi bismo postali nacionalne manjine, u Hrvatskoj stićene poput bjeloglavog supa i ostali ovdje. To je dobra mjera protiv iseljavanja.

Na vlast bi vjerojatno dosao SDSS pa bismo imali Pupovca kao premijera, ili pak Stanimirovića. Oluja se više ne bi slavila, kao ni Dan Državnosti. Crkve bi postojale samo kao građevine, a mitropoliti bi prisutstovali na svakoj svečanosti. Sto i nije loše, da nisu isključivi, kao i neki katolički svećenici.

Udruge majki poginulih branitelja, udruge silovanih zena, braniteljske udruge bi radile zajedno na projektima s nevladinim udrugama, nestali se nikad ne bi pronašli, odnosi u regionu bi cvjetali i sve bi išlo ka tome da se opet na vraćamo na onu istu perverznu zajednicu u koju smo bili natjerani nakon 2. svjetskog rata.

No, kad bi isključili emocije, Radmanova televizija bi jednako prikazivala uspjeh i sjajno stanje kao i za vrijeme Yutela, susjedi bi bili presretni, odnosi u BiH bi se stabilizirali, obnovili bi Kumrovec, ponovno gradili pruge, a Domovinski rat koji bi u međuvremenu bio preimenovan u građanski, bio bi spremljen u ropotarnicu.

Gdje je tu politička realnost?

Mnoge su europske zemlje imale strane predsjednike, dobro integrirane i nacionalno osvještene. Nicolas Sarkozy je Mađar porijeklom, ali je rođen u Francuskoj i tu ništa nije bilo sporno. Jer, u Francuskoj postoji samo jedna nacionalnost : Francuz. A privatno, u svoja 4 zida čovjek može biti što hoće. Nemaju nacionalne manjine niti njihove predstavnike u parlamentu. A zemlja – kolijevka demokracije.

No, nevezano sada i za to, uzevši u obzir ovakav imaginarni koncept – kad bi se svi odlučili u svojoj zemlji postati nacionalna manjina i sve gore navedeno, sto bi na to rekao Bruxelles?

Ne sumnjam da bi Putin bio zadovoljan razvojem situacije, jer su vladajući i sada naklonjeni vise ruskim investitorima nego npr.njemačkim, čineći nam tako direktnu štetu.

U svakom slučaju, Bruxelles to ne bi gledao mirno, I nastala bi ponovo frka u “regionu”.

U trenutku recesije, duboke depresije društva, egzodusa mladih, krajnje je vrijeme progovoriti i o ovome. Nijedna tema nije minorna.

Živjela sam u 7 zemalja Zapadne Europe, i nigdje nisam vidjela ovakav tretman hrvatskih branitelja, stradalnika i svetogrđe Domovinskog rata kao ovdje, u mojoj Hrvatskoj.

Da, i mojoj, mada ne živim tu. Mojoj – jer me sve to pogađa, jer sam ovdje nikla, ovdje rođena, ovaj rat preživjela, ovdje su mi bližnji ginuli i stradavali, I ovdje ću se jednom vratiti.

Isto tako – nigdje nisam vidjela takav tretman prema agresorima, jer to niti u jednom uistinu demokratskom društvu ne bi bilo dopustivo. I dok god su ti isti agresori toliko zaštićeni, dok sjede u saborskim klupama, uvijek ću se pitati:- Borim li se protiv vjetrenjaca?

I zašto su Hrvati u Hrvatskoj – slobodnoj i neovisnoj, i dan danas – građani drugog reda?!