Hrvatsko narodno kazalište Subotica
Piše: Ivan Tumbas
Subotica/ U povjesti subotičke kazališne predstave na hrvatskom i latinskom jeziku održane su 1747. godine.
Prema istraživanja dr Alojza Ujesa i navodima Ivanke Rackov, predstave su se održavale u Gramatikalnoj školi. Na zahtjev gradskih pročelnika kazalište su oformili franjevci.
Kako je nastalo kazalište u Subotici? Daleke 1853 godine na Roginu baru nasuta je zemlja (današnji korzo).Tadašnji gradski oci održavaju sjednicu na kojoj gradnju povjeravaju majstoru Škultetiju, a unutarnji izgled dodeljuje se Đerđu Telepiu koji je bio pozorišni umjetnik.
Prva predstava je održana 16. prosinca 1854. godine. Za upravitelja je izabran Endre Latabar.
Nova zgrada je izgrađena za godinu dana, na stubove korintske postavljen je natpis “hotel Pešta” jer su gradski oci mislili da je to isplativije. Poslije pola vijeka, 1904. godine se stavlja natpis Gradsko kazalište.
Hrvatsko narodno kazalište u Subotici formirano je i i utemeljeno odlukom Predsjedništva narodne skupštine AP Vojvodine 19. rujna 1945 godine. Za ravnatelja je postavljen Lajčo Lendvaji.
U Subotičkom kazalištu premijerno je izvedeno preko 400 kazališnih komada.
Među prvim glumcima, redateljima u predstavama glumili su glumci iz HNK Zagreba: Branko Špoljar, Ante i Mariela Kraljević, Ivana Petri, Jelka Šokčević, Milan Asić, Dražen Grünvald, Dubravka Deželić,Veronika Careva i scenograf Berislav Deželić.
U to vrijeme je bila popularna predstava Mirka Bogovića“Matija Gubec” u režiji Branka Špoljara sa glasovitim Emilom Kutijarom koja je održana u Subotici 28 listopada 1945 godine.Matija Poljaković književnik koji je pisao tekstove za predstave. Napisao je i izdao knjigu “par žutih cipela”iz kojih je nekolicina izvedena premijerno na kazališnoj pozornici:”Daje znat ko̒zjat”, ”Ča Bono”, ”Jedna cura sto nevojla”, ”Kao cuncokreti”, ”Ludograd”, ”Niko i ništa”, ”Ode Bolto naogled”, ”Vašange” i mnoge druge. Na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta i u režiji Mirka Huske izvedene su mnoge predstave Matije Poljakovića. Poljakovićevo djelovanje potaklo je i mnoge pisce da pišu kazališne komade kao što su: Pavao Bačić, Stipan Matijević, Geza Kopunović, Ivica Jakočević, Petko Vojnić Pulčar, Đuro Francišković, Ante Vukov i mnogi drugi.
Odlukom vlasti 1951. godine, Hrvatsko narodno kazalište se spaja sa Magyar Szinházom te se odvija u dvije drame, hrvatskoj i mađarskoj.Tom odlukom ukolonjen je hrvatski jezik i hrvatsko ime iz službenog naziva ove institucije kulture, tada konstitutivnog naroda.
U vrijeme Hrvatskog proljeća ukida se sve što je imalo predznak hrvatski. 1974. godine inspekcija donosi odluku o zabrani rada pozorišta zbog dotrajale instalacije, naredne godine kad se instalacija popravila stavlja se u funkciju kazalište. Narednih godina ne postupa se domaćinski prema kazalištu te se selektivno uništava.Nestaje unutarnji enterijer. Dovode se glumci iz centara moći te njihovo ophođenje za kazalište ne znači ništa.
Kazalište se stvorilo u ruševinu da bi se 2007. godine donijela odluka o rušenju kazališta. Svršen čin je napravljen u političkim makinacijama koalicionih partnera. Pučanstvo nije blagovremeno informirano o namjeri tadašnje vlasti.
Gradski arhitekta koji je napravio projekat daje neopozivu ostavku, iznenađuje i koalicione partnere.
Sredstava za izgradnju novog kazališta su već tada bila upitna. Munjevitom akcijom tvrtke kojoj je dodjeljeno rušenje, srušeno je kazalište prije određenog roka. Građani koji su prolazili korzom s tugom su gledali rušenje te je poneki dobacio. “Govorili su srušiće se samo” a radnici su komentirali: ”Ovo se nikad ne bi srušilo.”
Hrvatska stranka koja je na vlasti nije ni pokušala zaustaviti rušenje kazališta, na primjer raskidom koalicijskog sporazuma ili izlaskom iz vlasti. Hrvatsko nacionalno vijeće nije ni upit postavilo zašto se ruši zgrada pod zaštitom kulturne baštine. No, kako se to nije dogodilo vjerojatno su neki viši interesi prevagnuli. Ne može se zaobići Hrvatsko bunjevačko šokačka stranka koja je veliki trud uložila za sprječavanje rušenja kulturne baštine Hrvata-Bunjevaca, te skupljala peticiju protiv rušenja kazališta. Ni to nije dalo nikakav signal političkim moćnicima iako je predata peticija od pet tisuća potpisa.
No, neki stranački i privatni interesi su prevagnuli, a najveći su gubitnici starosjedioci Hrvati-Bunjevci.Vrijedi napomenuti da sadašnji izgled građavine narušio urbani identitet grada. Znimljivo je da se poslije dugog perioda niko nije oglasio iz upravnog odbora kazališta te detaljno izložio stav tog tijela. Sramotno je da gradonačelnik grada Subotice svečano vodi diplomaciju Hrvatske pokazivajući im oronulu zgradu, niti rječi o odgovornosti za uzroke o takvom stanju ili vješto izvrgavanje vlastite bijede pred Mađarskim diplomatama.
Nije ni čudo što u vrijeme vođenja loše politike, ta događanja u vrijeme vlasti koje su u to doba predvodili ljudi za koje osim njihovih članova najuže obitelji niko nezna točno mjesto odakle su došli u ovaj grad. Sad se svi ograđuju od najavljene krize jer je došla prije vrijemena i nema se sredstava dovoljno za daljnju izgradnju. Cilj je postignut Hrvati-Bunjevci neće nikad imati što su nekad imali i bili prepoznati u okruženju po svom kazalištu, pitanje je tko će sad svoje lože opremiti i da li znaju da to postoji, ako se desi nekim čudom završetak novog kazališta.